Pročitani stripovi: Ja sam izgubljeni anđeo

Krajem Juna izašao je engleski prevod stripa koji je prošle godine za francuskog izdavača na Francuskom jeziku uradio španski autor stripova Jordi Lafebre. Ova strip je, u uobičajenoj demonstraciji efikasnosti  još u Martu na našem jeziku izdala hrvatska Fibra potvrđujući i dobar njuh i razvijeno poslovno čulo Marka Šunjića i ekipe. Je suis un ange perdu, odnosno I’m a Lost Angel odnosno Ja sam izgubljeni anđeo, je drugi strip u nečemu što ima potencijal da bude duži serijal o doktorki psihijatrije koja u savremenoj Španiji rešava bizarne kriminalističke slučajeve i može se primetiti da je Lafebre sa ovim stripom pronašao dobru formulu koja će mu omogućiti da i dalje radi stripove, inspirisane – kako sam kaže – životom, a da su istovremeno u pitanju propisni žanrovski narativi.

Lafebre je još kao klinac bio opsednut crtanjem pa je diplomirao na Univerzitetu lepih umetnosti u Barseloni, a onda je upoznao Zidroua, belgijskog strip-scenaristu sa boravištem u Španiji i to je bila prirodna prekretnica koja će mladog autora nakon crtanja za španske publikacije okrenuti radu za franko-belgijsko tržište. Prvo je publikovao u magazinu Spirou, kako je i red, da bi onda sa Zidrouom uradio više albuma za Dargaud između 2010. i 2015. godine. Uspesi ovih radova ali i sazrevanje u autorskom smislu će Lafebreu dati ambiciju da počne da kreira kao kompletan autor. Njegov prvi autorski album koji je potpisao kao scenarista i crtač je izašao 2020. godine i postigao je veliki uspeh. O Always Never sam se i ja izrazio u veoma pozitivnom tonu iako je u pitanju romantična ljubavna pripovest kakvu možda ne bih na prvi impuls skinuo sa police u radnji i zatrčao se prema kasi, jer je pored izvanrednog crteža Lafebre ovde demonstrirao i mnogo preduzimljivosti u kreiranju nestandardne narativne dinamike, ali je i imao hrabrosti da se bavi vrlo složenim emotivnim konceptima.

Nije Always Never bio UNIVERZALNO voljen – sećam se da sam svojevremeno imao kratku razmenu sa omiljenim indijskim strip-letererom Adityom Bidikarom o ovom stripu u kojoj se on iskreno i bez foliranja čudio da se ikome dopada strip prepun, iz njegove perspektive, ružnih PLUS zastarelih  kolonijalnih i egzoticističkih tropa – ali jeste bio veoma dobro primljen i u francuskom originalu i u engleskom prevodu naredne godine, a kada je i Fibra ovaj strip publikovala kao Usprkos svemu. No, sa narednim stripom, I Am Your Silence, Lafebre je napravio zanimljiv, možda ne baš kompromis, ali kreativni zaokret u možda za nijansu „komercijalnijem“ smeru i pogodio zlatnu žilu.

Je suis leur silence izašao je 2023. godine (Fibra ga je prevela kao Ja sam njihova šutnja) i u ovom stripu je glavna junakinja, Eva Rojas, psihijatrica po vokaciji, ali i žena sa solidnim sopstvenim mentalnim problemima, provela ceo narativ pričajući SVOM psihijatru, doktoru Llullu, o tome kako se uplela u mračnu zaveru krunisanu ubistvom za koje su svi osumnjičili baš nju. Ja sam njihova šutnja je bio možda bliži klasičnom „whodunit“ narativu, zamišljen kao procedural u kome je istražitelj ujedno i glavni osumnjičeni i oslanjao se na ekscentričnu, pa i blago psihotičnu – ali VEOMA šarmantnu – karakterizaciju glavne junakinje kao gorivo koje će mu pomoći da šampionski prebrodi brzake herkulpoarovskog trilera.

No, sa Ja sam izgubljeni anđeo Lafebre odlazi u smeru koji dodatno osvežava njegov pristup „detektivskom“ narativu i mislim da je ovaj drugi album pun pogodak koji bi mogao, da ne kažem MORAO da produkuje interesovanje da se avanture Eve Rojas transformišu u bioskopski film ili makar televizijsku seriju. I znam da Halle Berry ima već šezdeset godina i, ako je to bitno, nije tehnički ni iste rase kao Eva Rojas ALI TO SU NEVAŽNI DETALJI. Pročitajte ovaj strip i probajte da zamislite nekog drugog u ovoj ulozi i NEĆETE MOĆI.

Ja sam izgubljeni anđeo počinje sa našom junakinjom kako stoji na vrhu krana na gradilištu novog stadiona u Barseloni, usred noći, u crnoj minihaljini, beloj bundi od jambolije i u letnjim čizmama, kako gleda prema dalekom tlu i uz psovku konstatuje da se ponovo zatekla u najglupljoj situaciji svih vremena. Društvo joj ovde prave samo tri žene koje žive u njenoj glavi – sve redom pokojne bliske rođake što ih Eva koristi kao aspekte svoje ličnosti sa kojima ima žive rasprave o mnogim teškim temama – i, kada okrenemo par strana, telo naci-skinheda zabodeno naglavačke u još svež beton. Policija dolazi na scenu i inspektorka Merkel ima mali nervni slom kada shvati da je PONOVO Eva Rojas osoba zatečena na mestu bizarnog zločina i da ova, sa sve tamnim naočarima (jer je već krenulo da izlazi sunce) i cigarom koja joj džukački visi sa donje usne insistira da je najpametnije da je ne vode u stanicu već kod NJENOG psihijatra koji će moći da pomogne oko davanja iskaza i olakša policajcima da shvate bizarnu priču u koju se uplela.

Lafebre spretno radi na secištu komedije i klasičnog trilerskog procedurala. Ovo nije strip naglašene akcije i veliki deo radnje otpada na prosto razgovore između različitih ljudi, no, korišćenje tog njegovog jako razrađenog karikaturalnog ali istovremeno skoro-pa-realističkog stila mu omogućava da veoma dinamizuje naraciju. Likovi su izražajni, prepuni karaktera i mediteranske ekspresije, od uštogljene (ali briljantne) inspektorke, preko njenog stoičkog i veoma kul saradnika Garcie – sa kojim Eva ima i malo, da kažemo, dublje poznanstvo* – pa do pomenutog doktora Llulla koji NE MOŽE DA VERUJE da mu još nije ni počelo radno vreme a već se upleo u najsumanutiju priču godine i Ja sam izgubljeni anđeo nema apsolutno nikakav problem u tome da i sam bude gotovo ceo u flešbeku koji Eva detaljno, sa puno (kaže ona, neophodnih) digresija prepričava svom doktoru i policajcima dolazeći mic po mic do toga kako se desilo da ona bude na kranu a ispod krana u svež beton bude zasađen mrtvi naci-skinhed.

*u, što se kaže, biblijskom smislu

Ovo je mesto na kome možemo da kažemo da je nacistima, čak i ako imaju kosu, mesto u svežem betonu. Makar simbolički.

Ovo je i mesto na kome je bitno napomenuti da je okej ako niste čitali Ja sam njihova šutnja. Lafebre spretno pravi spone sa i reference na prethodni strip tako da je i neko bez prethodnog iskustva svestan da je Ja sam izgubljeni anđeo deo šireg, jelte, univerzuma, ali su svi važni elementi Evine karakterizacije, ličnosti, odnosa prema svetu, ali i svojoj majci – koja provodi vreme u mentalnoj instituciji na ime psihotičkog poremećaja i tamo se, uzgred, prilično ludo provodi – i pomenutim ženskim pretkinjama koje nosi u glavi, su ovde organski ušnirani u pripovedanje tako da nam daju duboko razumevanje kompleksnosti Evine ličnosti, ali i njenih motivacija da se uplete u slučaj koji posle svega nekoliko strana počinje da DALEKO nadrasta inicijalnu potragu za pacijentom koji se, bez objašnjenja, nije pojavio na zakazanoj terapijskoj sesiji.

Eva je, zapravo, ne angažovana koliko UCENJENA od strane uprave lokalnog fudbalskog kluba (ne pominju se imena, ali, mislim, strip se dešava u Barseloni, jelte) da pronađe devetnaestogodišnjeg karipskog klinca koji je ove sezone počeo da igra u prestonici Katalonije, preko noći postao zvezdurina i miljenik publike onda i pre četiri dana samo nestao, bez objašnjenja. Eva, primetićemo, nije privatna detektivka, ali pored toga da uprava kluba insistira da je verovatno ona odgovorna za Joaov nestanak – jer ko zna čime mu je punila glavu na terapijskim sesijama – stiče se distinktan utisak da klub ne bi da se u ovaj slučaj baš mešaju policija i javnost ako to može da se izbegne. Ispostaviće se da imaju dobar razlog…

Za razliku od Ja sam njihova šutnja koji je, rekosmo, bio okrenut klasičnijem formatu izolovane lokacije i grupe ljudi na njoj među kojom se desilo ubistvo, Ja sam izgubljeni anđeo pravi mali ali vešt žanrovski pivot i ovaploćuje se kao feminizirana verzija hard boiled noir trilera u kome istražiteljka polazi od pretpostavke da se bavi nemirnom, nestalnom, ranjivom ljudskom prirodom, a završava unutar ogromne zavere u kojoj se okreću grdne pare a tela padaju levo i desno čim vam malo popusti pažnja. U tradiciji filipmarloovskih i sličnih narativa, Lafebre sa ovim stripom ulazi u, jelte, mračnu utrobu grada, pronalazi njegove marginalizovane stanovnike, uklonjene sa svih popisa i turističkih brošura, prikazuje nam kako su biznis, korupcija i kriminal samo različita imena za istu stvar i da društvo koje želi da bude zdravo mora da se oslanja na mnogo više nego što su voljni, do autodestruktivnosti požrtvovani pojedinci.

Odlično mu to ide i Ja sam izgubljeni anđeo je spretno upleten i raspleten krimi-narativ u kome glavna junakinja nema na svojoj strani fizičku impozantnost što krasi muške hard boiled prototipove poput Marlowea ili Jacka Reachera, pa autor ovo kompenzuje kreativnim zaranjanjem u njenu profesiju.

I dobro, naravno da psihijatrija nije samo strateški primenjena bihejvioralna psihologija onako kako se to u ovom stripu uglavnom dešava, ali je, mislim, za žanrovske potrebe Lafebre veoma spretno i uverljivo prikazao Evu kao suludo, APSURDNO samouverenu osobu koja ulazi u strahovito rizične situacije i iz njih se izvlači na pamet, bezobrazluk i puno obrnute psihologije. Lafebre od nje ne pravi pukog hard-boiled-detektiva-sa-sisama* i, makar po mom ukusu, njegova su rešenja feminističkija, sa potragom za osobenostima u psihologiji i svetonazorima koja nude kredibilno pripovedanje gde žgoljava psihijatrica dolazi u klinč sa naci skinsima i plaćenim ubicama a ipak na kraju nekako trijumfuje i UVEK je najkulja osoba u prostoriji (ili na kranu).

*i tetovažom anđeoskih krila na leđima

Ovo je dodatno podvižnički rad jer se Lafebre odvažio da za ovaj serijal ima protagonistkinju sa mentalnim problemima a od kojih je taj granični disocijativni poremećaj ličnosti samo jedan deo – ona je puna fobija, izraženo je narcisoidna (mada na šarmantan a ne psihopatski način), opsednuta je seksom onako kako su to svi „disaster bisexual“ likovi koje poznajemo u stvarnom životu, a majka joj je, rekosmo, ful psihotična i živi u zdravstvenoj instituciji. Lafebre se ovde zaista JAKO potrudio da uhvati haotičnu energiju ovakvog koktela mentalnih karakteristika, da je iskoristi kao možda i osnovni deo teksture ovog stripa, da je upotrebi i za puno komičnih gegova, a da pritom ne upadne u uvredljive stereotipove i ismevanja. Po mom osećaju, uglavnom je uspeo a čemu je sigurno pomoglo ekstenzivno konsultovanje sa dvoje psihijatara kako bi bio siguran da rukuje ovim motivima na etički način. Eva na kraju ispada EKSTREMNO kul osoba, sa organskom feminističkom energijom i neiritantnim, naprotiv, aspirativnim talentom da proseca kroz šiblje društvenih konvencija, pronalazi ljude što su između njih bili nestali i zaboravljeni, i pomaže im da prežive i sačuvaju dostojanstvo.

Naravno, u crtačkom smislu, on je MAJSTOR. Ja sam izgubljeni anđeo ima idealnu kombinaciju disciplinovanog lejauta i izgrađene dinamike pripovedanja sa anarhičnom energijom likova. Ovo je realističan strip sa stilizovanim likovima, čiji grafizam prirodno emituje energiju povišenog realizma u kome je sve što vidimo tehnički plauzibilno i moglo bi biti urađeno i na „ozbiljnom“ filmu sa „pravim“ glumcima, ali vizuelna komika je fantastična, likovi su izražajni daleko više nego što bi to moglo da ide sa realističnim prikazom i Lafebre, mislim, pronalazi idealnu kombinaciju između klasičnog belgijskog geg-stripa (Peyova porodica dobija posebnu zahvalnicu na kraju jer je dopustila da Eva jednog od likova u stripu zove Gargamel) i te „odraslije“ trilerske ekspresije koja ovde prirodno funkcioniše. Dodatno, kolori su mu briljantno umireni, sa svakom scenom koja ima osnovni ton, pametno odabrane, nikada napadne kontraste i važnim doprinosom trilerskoj atmosferi stripa gde se noir aroma uvek oseća u vazduhu.

Ja sam izgubljeni anđeo je, dakle, briljantan drugi nastavak u nečemu što, sada to već može da se kaže, predstavlja briljantan serijal koji će presudno obeležiti karijeru izvanrednog Španca. Od mene dobija sve najjače preporuke, pa ako ste domaćin i domaćega roda, potražite album na domaćem tržištu ili ga naručite direktno od Fibre. Uštogljeni i dekadentni frankofoni mogu da se obrate Dargaudu, kome je Lafebre i danas veran, za francuski original, a anglofona raja ima da poruči engleski prevod sa Amazona. I svi će oni uživati.

Ostavite odgovor