DJ Meho: Reign in Blood Tribute

Ove godine se navršavaju tačno četiri decenije od izlaska nekih legendarnih metal albuma. Pričamo o vrhuncima karijera nekih važnih bendova ili o albumima koji su revolucionisali čitave žanrove. A pošto se radi o albumima koji su izlazili tačno u vreme kada sam ja bio tinejdžer* i veoma osetljiv na, jelte, revolucije, onda su oni u presudnoj meri oblikovali moje razmišljanje, odnos prema muzici i umetnosti, pa i stavove u životu.

*biološki tinejdžer. Psihološki sam to, avaj, i dalje.

Utoliko, ove ću godine uraditi i nekoliko mikstejpova koji treba da budu posveta ovim kamenima-međašima muzike, birajući načine da ukažem na legendarnost ovih ploča, da one koji ih znaju napamet, kao ja, podsetim na to zašto ih vole, a da one koji ih nisu nikada čuli zainteresujem. Naravno, nikada ništa što napravimo na ovom mestu neće biti dobro kao original ali to zaista i nije ambicija. Ambicija je da slavimo činjenicu da postojimo u istom univerzumu sa nekim pločama kakve se zaista prave samo jednom u životu.

Prva na redu mora biti Slayer: Reign in Blood, jer je ovo album koji je čim se pojavio nosio ozbiljni SHIT JUST GOT REAL pečat opasnosti i kvaliteta nasred junačkih prsa. Slayer su već bili legende andergraunda i bend što su ga slušali klinci kojima je Metallica već tada bila isuviše old school, grupa koja je pod presom spajala elemente klasičnog metala, hardkor panka, bujajuće nove škole satanizma i buntovne blasfemije, ekipa bolesnika okićenih redenicima i ekserima, ali sa Reign in Blood ovaj bend je odjednom, bez ikakve najave postao prepoznatljivo lice novog talasa metala i to samo zato što mu je u studio ušetao Rick Rubin i od divljeg, sirovog dijamanta napravio apsolutni thrash metal brilijant.

Rubin jeste već tada bio neko čije se ime znalo a ideje poštovale na ime inovativnog rada sa Run-DMC i Beastie Boys, čime je hip-hop od block-party kulture i intelektualizma Afrike Bambaate i Grandmastera Flasha skoro preko noći evoluirao u najvreliji deo kulture glavnog toka u SAD. Sa Reign in Blood je on nešto slično – mada u ipak užim okvirima – učinio za novi metal. Metallica je još uvek mogla da se provlači kao „samo“ heavy metal bend sa malo čvršćim gitarama. Slayer su bili nešto drugo. Termin „speed metal“ je već tada delovao pase i zastarelo i Slayer će biti prepoznati kao lice thrash metala, muzike koja je tenzije poznog hladnog rata i Reaganovog neoliberalnog razaranja vezivnih tkiva američkog društva spakovala u mnogo buntovnog materijala i dala klincima bojne pokliče, uniforme, trening da opstanu i preteknu.

Naravno, Rubinova zasluga ide do jedne tačke, a od te tačke pa do večnosti zasluge su na strani kvarteta koji je napisao i snimio, i dalje po mišljenju mnogih*, najbolji metal album u istoriji. Sa Reign in Blood Slayer kao da su se oslobodili balasta, zbacili sa sebe naslage sala što su još išle uz tradicionalne metal forme na koje su se oslanjali do tada, muziku izbrusili do dijamantske oštrine, napravili pesme koje su po brzini, svedenosti i prodornosti bile bliže pank predlošcima poput Misfits, Dead Kennedys i DRI, a koje su i dalje imale metal-težinu, strahovitu disciplinu izvedbe i tu grmljavinu denflovanih tremolo-rifova koja će poroditi ogroman deo death metal ekstremizma devedesetih.

*u najmanju ruku Godfleshovog Justina Broadricka koji je početkom devedesetih za slovenački Rock Vibe opisao ovaj album kao „najbolji metal album ikad snimljen“

Reign in Blood je ponovio mnoge dobre trikove koje je Slayer već odsvirao na prethodnim izdanjima, uz, verujem, svest o tome da će ovo mnogima biti prva Slayer ploča koju će čuti. Ali, sada su ovi trikovi, spakovani u kraće, brže i eksplozivnije pesme imali više SMISLA. Reign in Blood je bio album bez praznog hoda, bez ijednog rifa koji je ubačen čisto da pesma bude duža ili da tu nešto stoji između dva dela, jedna lekcija iz ekonomičnosti i stoičke čistote, album preciznosti u aranžmanima i još veće u svirci.

Ovde su i muzičari onda zvučali kao da sahranjuju stare verzije sebe i reinkarniraju se kao demoni: Arayino pevanje je promukli lavež, prkosni poziv u rat koji ovom prilikom ima zrelu dubinu što nije postojala ranije. Hanneman i King sve vreme nemilorsrdno napadaju po bokovima pomenutom grmljavinom gitara naštimovanih pola tona ispod standarda i unakrsnom paljbom maničnih solaža koje su meni uvek zvučale kao zvučna reprezentacija krvi što šiklja iz presečene arterije. A Dave Lombardo… jedan od najvećih bubnjara čitavog metala nikada nije zvučao ovako brzo, ovako agresivno, ovako precizno a opet spontano i lepršavo u isto vreme. Ako su Slayer na ovom albumu bili ratna mašina, Lombardo je bio njen pogon i bend posle njegovog odlaska, nekoliko godina kasnije, nikada neće zvučati isto, bez obzira na ekspertizu Paula Bostapha.

Reign in Blood je pritom bio album natrpan strašnim, pa i kontroverznim imaginarijumom, od početne pesme u kojoj se nacistički zločini i eksperimenti Josefa Mengelea nad interniranom populacijom logora u Evropi posmatraju sa osudom ali i morbidnom fascinacijom, preko kanibalističkih halucinacija i fantazija o sadističkom, serijskom ubijanju, fetišizovanju smrti, zaklinjanja veštica na povratak u život nakon spaljivanja na lomači i prizora oduzimanja života na žrtvenom oltaru („stolu pakla“), pa sve do kraja u kome osoba (pali anđeo?) u čistilištu sanja o zbacivanju poretka na nebu a onda počinje da sprovodi svoj osvetnički naum u delo. Reign in Blood je album destilisane agresije u svakom momentu i dobar primer za ono sa čime su se novinari, radijski didžjevi ali onda i razni političari i PMRC cenzori susreli bez adekvatne pripreme i morali da se sa njim snađu, kako bi uopšte razumeli deceniju koja je u tom momentu već ušla u drugu polovinu.

Mnoge pesme sa Reign in Blood su obrađivane, više puta, ali sam za ovaj mikstejp nastojao da nađem ili definitivne i apsolutno najbolje obrade koje znam (Piece by Piece, recimo) ili neke koje su odlične ali nisu do sada bile previše poznate u, jelte, zajednici. Naravno, pretraživanje Jutjuba i drugih, jelte, medija, je bilo pola posla ali i pola zadovoljstva u sklapanju ovog mikstejpa i mogu samo da se nadam kako će on izazvati kod slušalaca makar 10% onog uzbuđenja koje je Reign in Blood izazvao u meni pre četrdesetak godina. U mom društvu je ova ploča tretirana kao – i ovde ne preterujem zarad dojma – sakralni objekat, a čak i slušanje ovog mikstejpa, dakle, njeno slušanje iz druge ruke, me podseća zašto. Nadam se da ćete uživati.

Mikstejp možete strimovati ili slobodno skinuti sa donjeg linka a ispod ćete naći i neke moje kratke misli o svakoj od pesama:

https://mega.nz/file/p9h30bTL#jhcYGy3Tq5h0nyL22nDAYi5v2b4hzBvmaKFh3g3mCHE

  1. Godless – Angel of Death
  2. Malevolent Creation – Piece by Piece
  3. The Kill – Necrophobic
  4. Eliminator – Altar of Sacrifice ⁄ Jesus Saves
  5. Edge Of Sanity – Criminally Insane
  6. Reign of Blood – Reborn (Slayer cover) – 9/15/23
  7. Mortuary/ Megadeth/ Cadaver/ Entombed A.D./ Dezaztre Natural/ Sun – Epidemic (Cover for Rock’N’Child)
  8. Havok – Post Mortem/ Raining Blood

Angel of Death

Ovo je pesma-manifest. Slayer su njom otvorili ne samo album već i novu fazu svog postojanja, zalećući se prema mnogo široj publici od one koja ih je do tada poznavala sa svirepošću mnogo većom nego što smo je mi, koji smo do tada slušali Slayer, poznavali. Angel of Death nije samo mesto na kome ćete slušati o nekima od najgnusnijih zločina koje su nacisti počinili tokom svoje genocidne kampanje nad Jevrejima a na poljskoj teritoriji – sa, rekosmo, merom morbidne fascinacije koja ovaj svedeni portret doktora Josefa Mengelea čini posebno jezovitim – već i pesma neumoljivog tempa, puna apsolutno legendarnih rifova, koja je uspostavila mnoge postulate što će ostati zaštitni znakovi ne samo muzike benda Slayer nego thrash metala uopšte. Za svaki bend koji je obrađuje ona predstavlja test brzine, preciznosti, izdržljivosti, praktično ispit zrelosti i koliko god da ste ubeđeni da je ekstremni metal samo „buka“ u Angel of Death morate prepoznati kompleksnost rifova ali i njihovu kompoziciju i način na koji ona ide od jednog do drugog krešenda. No, ovo je METAL, dakle, muzika koja na papiru priča jednu a onda u izvođenju drugu priču i intenzitet tog izvođenja je veoma važan element priče.

Angel of Death su mnogi omažirali (sećam se beogradskog benda Agresor sa kraja osamdesetih kome je jedna pesma počinjala IDENTIČNO) a onda i obrađivali. Američki deathcore bend Carnifex ima tehnički veoma preciznu ali dinamički veoma ravnu obradu ove pesme. Za švedski death metal bend Liers in Wait je obrada Angel of Death za tribjut-kompilaciju Slatanic Slaughter II 1995. godine bio i poslednji zvanični rad i odradili su ga MOMAČKI sa dubokim štimom, semplovima Hitlerovih govora, maničnim blastbitovima. Ipak, za ovu priliku odabrao sam indijski death metal bend Godless jer je njihova obrada najbliža originalu po tom odnosu manijakalne energije i disciplinovane preciznosti izvedbe a mada i ovde moderna produkcija znači da po definiciji zvuk nema onu dinamiku koju su Slayer imali na Reign in Blood, ljudi to kompenzuju upadanjem u blastbit na strateškim mestima kako bi jednu sumanutu pesmu učinili još sumanutijom.

Pesmu inače možete direkto od benda po bilo kojoj ceni kupiti ovde:

https://godlessindia.bandcamp.com/track/angel-of-death-slayer-cover

Piece by Piece

Kada sam pre nekoliko decenija čuo kako Malevolent Creation sviraju Piece by Piece poželeo sam da ova ekipa sa Floride snimi ceo album obrada Slayera. Nikada nisu i, štaviše, ovo im je jedina obrada za koju znam da su je ikada snimili u studiju, a za potrebe kompilacije At Death’s Door II kojom je Roadrunner pokazivao svetu kako dobru reprezentaciju death metal bendova ima u svom katalogu. Naravno, danas Roadrunner, kao deo Warnera, gura neke sasvim druge muzike u prvi plan, ali početkom devedesetih su uz Earache, Metal Blade i Nuclear Blast oni imali apsolutno najbriljantniju ponudu death metala na sceni: Suffocation, Death, Gorguts, Immolation, Atrocity, Obituary, Cynic, Deicide, Malevolent Creation… Za At Death’s Door II su neki od bendova dali snimke sa svojih albuma, neki su dali alternativne verzije svojih postojećih pesama, a neki su radili obrade. Death su, recimo, obradili Kissovu God of Thunder a Malevolent Creation su obradili – Slayer.

Piece by Piece ne spada u neke Slayerove „hitove“, nije često (ili nikada) izvođena na koncertima i primer je Slayerove muzike u kojoj je agresija naprosto konstantna i ničim temperirana. Piece by Piece nema refrene, rifovi su kompleksni sa naglascima koji zvuče neprirodno i zbunjuju vam osećaj za metriku, uvod je zastrašujuće IMANENTAN sa direktnim uletanjem u neumoljivi marš koga Lombardo odbrojava na rajd čineli pre nego što isto odbrojavanje prebaci na duple bas-bubnjeve pa bend povede u vrtoglavi juriš, a jedini momenat kada se pesma nakon toga uspori je zapravo lažni brejkdaun u kome se dešava nekoliko nezamislivo komplikovanih momenata na gitarama i bubnjevima. Slayerove kolege u ono vreme, poput Metallice i Anthraxa jesu i sami imali te momente u kojima sviraju puno kratkih, denflovanih nota u hromatskoj skali a koji zvuče kao grmljavina, ali niko ih nije svirao tako brzo kao Slayer na ovom albumu.

Malevolent Creation su uvek važili za „thrashere death metala“ sa naglašenije uličnom, trešerskijom muzikom od death metal kolega i ispisnika. U tom smislu oni su perfektan bend da obrađuju Slayer, a njihova postava iz 1993. godine – pretpostavljam identična onoj koja je snimila album Stillborn – je perfektna za ovu pesmu. Pokojni Brett je na vokalima savršen, zvučeći kao još dementiji Tom Araya, a legendarni bubnjar Alex Marquis je neko čiji se savršen sving i osećaj za male ornamente i dinamiku čak i pri visokim brzinama zaista izvanredno nastavljaju na Lombardov legat. OK, Marquis NIKADA nije naučio da dobro svira blastbitove, što se čak i u ovom kratkom izletu u death metal čuje, ali je sve to vrlo šarmantno.

Kompletan ovaj album možete čuti posvuda po internetu, ali preporučujem Internet Archive:

https://archive.org/details/at-deaths-door-2

Necrophobic

Necrophobic je najbrža a svakako najkraća Slayerova pesma ne samo na ovom albumu već u čitavoj diskografiji. Sto sekundi njenog originalnog trajanja je 1986. godine bila granica na kojoj su počinjali andergraund ekstremi sa kojima „normalna“ publika više nije bila sigurna da zna šta da radi (pričaćemo kasnije ove godine, nadam se, o legendarnom debi albumu njujorških Nuclear Assault) a ponovno odsustvo refrena, tempo napumpan na skoro neizdržive BPM vrednosti i rifovi opet puni čudnih akcenata i strašne urgencije čine ovaj komad gotovo neizdrživo napetim čak i pre nego što čujete tekst koji govori o, pa, strahu od smrti.

Australijanci The Kill su u skladu sa svojim imenom ovoj pesmi uradili jedinu logičnu stvar: još je ubrzali i pretvorili u gotovo čist grindcore. Bubnjar Jay Jones je u legendarnom australijskom grindcore bendu Fuck… I’m Dead bio zadužen za pevanje (tamo je ritmičke dužnosti obavljala verovatno overklokovana ritam-mašina) a u The Kill je pokazao da mu je sviranje Slayera na bubnjevima, samo duplo brže, jedan od vrhunaca karijere. Ovo je naprosto SULUDO dobro odrađena obrada sa svim Slayerovim akcentima u ovoj pesmi podignutim na nivo ekscesa. Pevač Nik Kennedy zvuči kao da je pet minuta pre ulaska u kabinu za snimanje bio na rubu spontanog zapaljenja i sada GORI, a gitarista Robert Polzella odrađuje Hannemana i Kinga kako ih NIKO nikad nije odradio.

Ako igde uspete da nađete kompilaciju Obscene Extreme Australia 2013 na kojoj je ovo izašlo, obradovaće vas kad vidite da tu sviraju i takve legende grindcorea kakve su Rotten Sound, Birdflesh, Fuck… I’m Dead, Captain Cleanoff…

Altar of Sacrifice ⁄ Jesus Saves

Ove dve pesme zatvaraju prvu stranu LP i kasetne verzije Reign in Blood i ako postoji brutalniji način da se to uradi, ja za njega ne znam. Slušalac koji je već na granici snaga nakon Necrophobic s pravom očekuje barem nekakav predah, ali mu ga Slayer ne daju, naprotiv, odmah polazeći u još jednu pesmu koja je zvučni analog trke na stodeset metara s preponama. A prepone su živi krokodili.

Altar of Sacrifice je par skoro ništavnih procenata sporija od Necrophobic ali to nećete stići da primetite jer će vam mozak odmah polomiti njen „uvod“, par taktova neobjašnjivo neprirodnih akcenata a koji onda prelazi u suludo zarazan thrash rif. Ovo je još jedna neumoljivo brza i agresivna pesma, ali Slayer ovde makar imaju refren i pred kraj smanjuju tempo na pola, upadajući u tek drugi propisan moš-deo od početka albuma. Ali ovo je, naravno, samo zatišje pred buru jer priprema Jesus Saves, jedan od najagresivnijih napada na hrišćanstvo do tada zabeleženih na vinilu.

Jesus Saves je pesma toliko puna prezira za hrišćanskog vernika, njegovu smernost pred „nevidljivim čovekom kome se ne može verovati“, njegov život ispunjen ljubljenjem dupeta, njegovu blentavu nadu da će jednom ugledati vrata raja i biti spasen, da čovek sebe mora aktivno da podseća da je Tom Araya, čovek koji izgovara ove stihove, jedan vrlo pristojan katolički vernik koji svoje učešće u Slayerovim blasfemičnim tiradama od početka uz osmeh otpisuje kao samo zdravu rokenrol zajebanciju.

No, to ne umanjuje čistu JAROSNOST ove pesme koja je enciklopedijski primer tog spoja metala i panka što je porodio thrash metal i mnoge druge podvrste ekstremnog metala i panka. U Jesus Saves imamo na programu taj sudar denflovanih, nisko naštimovanih tremolo-rifova i na-Misfits-nalik pank recitovanja stihova brzinom većom nego što vaš intelekt može da isprocesuje i to je prelepo.

Ove obrade uradio je poznati JuTjub muzičar 66samus, svirajući sve instrumente i samo dovodeći kolegu po imenu Eiman Iraninejad da odradi vokale. Ovo su odlični vokali a pošto Iraninejad godinama radi kao šef projekta Eliminator (u kome se potpisuje simpatičnim pseudonimom The Prophet Dr. Ayatollah Monkey), gde se ostali muzičari menjaju od sešna do sešna, tako je i ovo na JuTjubu ozvaničeno kao rad Eliminatora. I to je DOBAR rad, sa zvukom koji jeste malo manje dinamičan nego što ja volim – partikularno kod bubnjeva – ali je i dalje prilično korektan, i sa izvrsnom izvedbom oba muzičara.

66samus je uradio još obrada Slayera – sve sa Reign in Blood – i zajedno sa ove dve ih spakovao na EP Covers & Parodies ali njega nažalost nema na Bandcampu i možete ga čuti na iTunesu na donjem linku ili tražiti pojedinačne pesme na njegovom Jutjub kanalu.

https://music.apple.com/us/album/covers-parodies-ep/926069742

Criminally Insane

Criminally Insane otvara B stranu albuma i mada je tradicija u to vreme bila da B1 uvek bude jedna od najvažnijih pesama na ploči (S.O.D. su B stranu svog debi albuma otvorili sa Freddy Krueger, Maideni otvaraju drugu stranu Piece of Mind sa The Trooper, Gunsi počinju drugu stranu Appetite for Destruction sa My Michelle itd.), Criminally Insane je pre svega način da slušalac samo malo odmori. Slayer i ovde drže tvrdu liniju pa je i ovo pesma bez refrena sa rifovima koji zvuče kao da se uvijaju i pucaju tako da nikada ne znate gde im je početak a gde kraj, ali ona ima značajan sporiji deo (koga, doduše, pumpa Lombardovo frenetično udaranje po rajd čineli) i generalno je po tempu nekih par BPM sporija od prethodnice. Ovo je i jedna od vrlo retkih Slayerovih pesama za koje znam da postoje dve „zvanične“ verzije pa se na singlu Criminally Insane iz naredne godine ova pesma u svojoj drugoj verziji vodi kao remiks.

Naravno švedski death metalci Edge of Sanity sviraju verziju sa albuma i ovo je zanimljiv sudar vrlo dubokog death metal štima, vrlo debele, teksturirane gitare i generalno komprimovanog zvuka sa muzikom pravljenom sa višim štimom, toplijim zvukom, prirodnijim bojama. U mnogim drugim slučajevima Slayer prosto ne zvuče sjajno kad se na silu dovuku u death metal – ma koliko da jesu uticali na njegov razvoj – ali ovde su, mislim taj niži tempo, taj teški zvuk, taj niski štim, ti zverski vokali Robertha Karlssona postigli fantastičnu sinergiju.

Tribjut album Slatanic Slaughter na kome se nalazi ova obrada nažalost nema na Bandcampu ali ćete ga lako naći na JuTjubu ili omiljenom servisu za striming ako ste takav čovek. No, ko je old school i old school roda, otići će na Kupujem-Prodajem i sebi lepo, ko čovek, kupiti kasetu:

https://www.kupujemprodajem.com/audio-vinili-cd-i-kasete/audio-kasete-strane/slatanic-slaughter-a-tribute-to-slayer-kaseta/oglas/151990326

Reborn

Reborn je meni jedna od najomiljenijih Slayerovih pesama, i iz nekog razloga pesma koju skoro niko ne obrađuje. U prvobitnoj verziji ovog mikstejpa koju javnost nikada nije čula sam ovde imao koncertni snimak nekog latinoameričkog benda gde se pevač posle prvog refrena raziđe sa ostatkom grupe i ne uspe da se do kraja nađe. U međuvremenu je američki tribjut bend Reign of Blood napravio svoju živu verziju ove pesme i tu makar svi sviraju isto. Ovo nije najzanimljivija obrada, Reign of Blood se najpre trude da zvuče KOREKTNO u smislu tehničke emulacije Slayera, ali, kako rekoh, iz nekog razloga, ovu pesmu praktično niko ne obrađuje i to nam je, deco, što nam je.

A šteta je jer Reborn je još jedan manični Slayerov sprint kroz kompleksne, užasno brzo svirane rifove, ritam koji se menja ali uvek ostaje u (pre)visokom tempu, Arayine očajnički odvrištane stihove…

Epidemic

Epidemic je jedina pesma na Reign in Blood za koju mogu da kažem da deluje kao blagi filer. Naravno, ona ima neke sjajne elemente – Lombardov uvodni bubnjarski prelaz je VRHUNSKI Lombardo – i njen brzi-ali-srednji tempo će biti predložak za mnogo kasnijih Slayerovih pesama, partikularno iz faze sa Bostaphom, ali generalno ona nema ni tu sumanutu energiju ni te apsolutno legendarne rifove koje ima ostatak albuma. Ali čak i osrednja pesma na Reign in Blood je, jelte, vrhunac thrash metala u bilo kojoj istorijskoj perspektivi.

Ovu obradu svira gomila likova iz poznatih bendova (Megadeth, Entombed AD, Mortuary, Cadaver itd.) a u vreme kada su kolaboracije preko JuTjuba bile negde na svom vrhuncu. Svrha obrade je bila ne da se govori o još uvek aktuelnoj epidemiji COVID-19 nego da se mobilišu donacije za lečenje cistične fibroze preko fondacije Rock’n’Roll Child. Dobar razlog da se ovo svira i sluša. I odlično izvođenje, partikularno od strane gitaristkinje i pevačice Sun.

Post Mortem/ Raining Blood

Dosta sam razmišljao kako da završim mikstejp. Na prvom Slatanic Slaughter ima verzija Post Mortem u obrdi švedskih death metalaca Seance i nju OBOŽAVAM, ali sam je već stavljao na jedan prethodni mikstejp, a Raining Blood nema ko nije obrađivao. Srećom, Havok, jedan od najvoljenijih američkih thrash metal bendova u 21. veku je na iTunes verziju svog drugog albuma, Time Is Up dodao i ove dve pesme, spojene, onako kako i treba da budu, a onda ih naredne godine reizdao na EP-ju Point of No Return, i ovo je jedna od najboljih rekonstrukcija Slayera u istoriji, između ostalog i zato što ne pokušava da zvuči BAŠ kao Slayer.

Havok ovo sviraju i brže od Slayera i, mada su u istom štimu, imaju mnogo oštriji, napumpaniji zvuk. I tamo gde malo gube na toplini i dinamici, dobijaju mnogo na agresivnosti, uzimajući neke od Slayerovih najopakijih rifova i dajući im još viši tempo i još napadačkiju izvedbu.

Slayer ovde, dakle, ulaze u finale. Ovo su jedine dve pesme na Reign in Blood koje ovoliko puta menjaju tempo u svom aranžmanu i imaju gotovo „tihe“ delove. Post Mortem je partikularno notabilna jer počinje srazmerno sporo, vozeći najveći deo svog vremena snažan, oštar ali decidno srednji tempo. Prelazak u brži, trešerski međudeo posle druge strofe je još jedna perfektna demonstracija toga gde su Slayer bili 1986. godine u odnosu na veliki broj thrash metal kolega, sa rifom koji je bio prosto nepotrebno komplikovan ali mu je baš ta količina nota odsvirana tom brzinom dala pokretačku energiju. Kada na kraju sve kočnice otpadnu i bend uleti u superbrzi tremolo rif a Araya zvuči kao sve pesme Dead Kennedys, DRI i Misfits otpevane u isto vreme, ovo je onaj momenat na koncertima u kome publika što je do tada u mošpitu igrala i dobro se provodila pokušava da ubije sve oko sebe.

A onda…

Verovano najpoznatiji uvod za pesmu u metalu uopšte, zloslutniji od Hell’s Bells, svedeniji i manje Cheesy od The Number of the Beast, dramatičniji od Ace of Spades, Painkiller ili Overkilll, glasniji od Burn in Hell… Raining Blood je pesma koja ima više različitih delova nego ijedna pre nje na albumu, ima rif koji je toliko brz i komplikovan da generacije gitarista nisu uspevale da ga skinu, ima tu apokaliptičnu energiju koju svi za sebe priželjkuju ali malo ko ume da je zaista osvoji. Havok ovde rade BEZOBRAZNO dobar posao čak se poigravajući na onom mestu gde se svira samo jedna nota, dodajući malo više svedene drame Slayerovom savršenstvu. I, naravno, savršenstvo se ne može unaprediti, ali je bogougodno pokušati.

https://candlelightrecordsuk.bandcamp.com/album/point-of-no-return-ep

Ostavite odgovor