Video igre: Whispers Of A Machine

Kao što sam i obećao pre nekoliko nedelja, odigrao sam i drugu igru švedskog studija Clifftop Games (mada je taj studio uglavnom jedan jedini čovek), naslovljenu Whispers Of A Machine. U odnosu na Kathy Rain: A Detective is Born, igru sa kojom je Joel Staaf Hästö rešio da izađe iz tuđih kompanija i osnuje svoju, te napravio solidan uspeh jednom sigurnom kombinacijom narativa i deduktivne avanture zasnovane na najboljim predlošcima iz zlatnog doba žanra poznih osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, Whispers Of A Machine je vrlo prijemčiva repriza zdrave, udobne osnove narativno-deduktivne avanture, sa ambicioznom nadgradnjom u vidu futurističkog, distopijskog narativnog konteksta i zanimljivih eksperimenata u domenu same mehanike.

Whispers Of A Machine se od Kathy Rain razlikuje i po tome što je Joel ovu igru radio u kooperaciji sa studijom Faravid Interactive, a koji je opet firma od uglavnom jednog čoveka, takođe Šveđanina po imenu Petter Ljungqvist, koji je sarađivao na nekoliko drugih igara u svojoj karijeri, negde kao ilustrator a negde, kao u ovom slučaju, i kao autor scenarija. Naravno, ovo je opet publikovao Raw Fury, 2019. godine, a režiju glasovne glume je i ovom prilikom radio David Gilbert iz uglednog studija specijalizovanog za moderne point & click avanture, Wadjet Eye.

Utoliko, Whispers Of A Machine je igra koja bi po mnogim parametrima trebalo da se dopadne svima kojima se svideo prvi Kathy Rain. Osnovni mehanički principi su isti, quality of life karakteristike su čak i unapređene (igra, na primer, automatski snima poziciju) a mada je grafika ovog puta nešto naprednija u tehničkom smislu, i dalje imamo posla sa ručno rađenim piksel-artom kome lepo stoje skromne animacije i osvaja pre svega zanimljivom art-direkcijom i ukusnim dizajnom samih lokacija. Pogotovo što je, za razliku od Amerikane iz Kathy Rain, igra smeštena na sever Evrope i eksplicitno inspirisana nordijskim mračnim trilerima i znate da su se Hästö i Ljungqvist ovde nalazili na svom terenu.

No, Whispers Of A Machine je, rekosmo, i mehanički ambicioznija od Kathy Rain i, najstrože gledano, nije „čista“ point & click avantura već žanrovski hibrid avanture i RPG-a, u kome postoji sistem roleplayinga i njemu odnosnog razvijanja permanentnih sposobnosti glavnog lika, pa čak i par svedenih „akcionih“ scena koje se odvijaju u realnom vremenu i u kojima tajming akcija koje igrač izvodi, pa čak i pozicioniranje na ekranu imaju uticaja na ishod scene.  

I to je i zanimljivo i osvežavajuće, i Whispers Of A Machine je mehanički nesumnjivo dublja igra od prve Kathy Rain, ali je možda i primer za to da mehanička dubina ne znači obavezno i suštinski kvalitetnije iskustvo. Mnogi od zanimljivih dodataka koje osnovni point & click sistem ovde dobija značajno usporavaju igranje i u jedan inače glatki i veoma efikasni ciklus prikupljanja podataka i sintetičkog razmišljanja na osnovu tih podataka da se problem reši, unose malo frikcije koja nije uvek pozitivna. Dodatno, najpametnije stvari koje ova igra radi dešavaju se ispod haube, daleko od očiju igrača i on njih, sem ako bude ponovo igrao igru iz početka, i namerno se u njoj bude ponašao drugačije nego prvi put, neće biti ni svestan. Kako je u pitanju vrlo „narativna“ igra, slutim da je verovatnoća da čim ste je završili krenete u novi prelazak zapravo dosta mala i time Whispers Of A Machine neke od svojih najboljih trikova uspešno krije od igrača. A što je nesreća.

Dobro, u smislu mesta radnje i zapleta, ovo je totalno maj džem. Hästö je i pominjao da ga je za ovu igru inspirisala transhumanistička naučna fantastika poput one u uglednom igračkom serijalu Deus Ex, pa se Whispers Of A Machine dešava u Švedskoj u nekoj najmanje nekoliko decenija, možda i čitavo stoleće udaljenoj budućnosti. To da ne znamo kolika je stvarna vremenska distanca posledica je i činjenice da je ovo neka vrsta „meke“ postapokalipse. Čovečanstvo je, naime, u istoriji ovog sveta u jednom momentu bilo na rubu nestanka na ime brzog razvoja veštačke inteligencije a koja je onda ugrozila postojanje ljudske rase. Igra vrlo elegantno uspeva da ne kaže eksplicitno da li je čovečanstvu ZAPRAVO pretio napredni AI ili su problem bile militantne kultističke sekte koje su se formirale kada je postalo popularno govoriti da je AI neka vrsta božanstva, ali ono što znamo je da ljudska pisana istorija sada ima rupu od par decenija u kojima se ovaj problem rešavao, da su planetu zadesili i neki kataklizmični momenti tokom tog rešavanja (pominje se da je „uništenje Hyperloopa“ ostavilo ožiljak duž kontinenta koji se vidi iz svemira) i da je ljudsko društvo nakon svega toga međunarodnim zakonima zabranilo ne samo veštačku inteligenciju već, praktično, svaku napredniju digitalnu tehnologiju. U igri se eksplicitno diskutuje o tome da je elektronika u redu ali da su mikroprocesori ilegalni, ali autori onda daju svetu dosta nijanse i slojeva prikazujući da ne samo postoje društveni pokreti „ekstremista“ koji smatraju kako je ta vrsta zabrane represivna i štetna po čovečanstvo i u tajnosti rade na razvoju tehnologije, već je i jedan od likova u gradiću Nordsund čovek koji u svojoj radionic pravi „robote“ a koji su u stvari tek nešto više od marioneta kojima on sam pozajmljuje glas i animira pokrete, ali ovo sugeriše da postoji praktično podsvesna nostalgija čovečanstva za visokom tehnologijom.

Vera Englund, glavna junakinja ove igre je onda neka vrsta državnog agenta koja dolazi u pomenuti  gradić kako bi razrešila dva ubistva koja su se tu recentno desila. Nordlund je vrlo mala zajednica, na primer ima samo jednog lekara i sve zajedno četiri policajca i nikako nije opremljena da rešava misteriozna ubistva čije su žrtve naizgled sasvim nepovezane, ni po čemu bliske osobe. Englundova je, pak, ne samo utrenirani detektiv i forenzičar, već ima i augmentacije, zasnovane na futurističkoj tehnologiji koju nazivaju samo „blue“ a koja principom nano-delovanja, unapređuje neke njene prirodne kapacitete na praktično nadljudski nivo.

Whispers Of A Machine nudi jedan vrlo uredno pripovedani policijski procedural i to je njegova jaka strana, imajući u vidu koliko su koncepti i filozofije koje će tokom istrage Vera iščačkati iz male zajednice egzotični i nesvakidašnji. Kao i u Kathy Rain, i ovde se igra događa tokom četiri dana osim što je tempo izlaganja još disciplinovaniji i Vera, nakon „prirodne“ količine posla koju obavi u toku jednog dana, završava svoje aktivnosti debrifingom sa lokalnom predstavnicom centralne vlade koja i sama ima iskustvo istražiteljskog rada i telesnih augmentacija.

Naravno, u ovakvim pričama drama nastaje upravo na tački dodira između procedure koju u pripovedanje unosi protagonistkinja i haosa koji dolazi sa druge strane, iz zajednice, sa incidentima koji se dešavaju, ljudima koji nisu onakvi kakvim se predstavljaju, strašnim tajnama koje se otkrivaju i koje daleko prevazilaze već prilično uznemirujuću postavku da su u malom gradu u razmaku od par dana ubijene dve „obične“ osobe.

U pripovednom smislu, Whispers Of A Machine ima hendikep u odnosu na Kathy Rain već u tome da je za Kathy Rain njena prva igra bila vrlo lična priča u koju je ona bila prirodno investirana i jasno motivisana, dok je za Veru ovo „just a job“. Scenaristi taj problem delimično rešavaju uvođenjem lika Verinog dečka/ verenika/ muža/ partnera koji je, čini se na početku, samo bolna uspomena, ali će ta „uspomena“ presudno figurisati u dinamičnom finalu narativa kada igrač, u Verino ime bude trebalo da donese dramatičnu poslednju odluku. No, dodatno, Vera je, barem iz moje vizure, po definiciji manje zanimljiv, manje karakteran lik nego Kathy.

Kathy je, jednostavno, imala ŠMEKA, bila mačka sa zanimljivim protivrečnostima unutar svog karaktera, ali i sa puno osobenosti u izražavanju i delanju. U kontrastu sa tim, Vera je, možda stereotipno „švedski“ hladna, profesionalna, kontrolisana – čak i u krešendu igre kada se nađe u smrtnoj opasnosti – i nema miris i toplinu koju je imala Kathy. Možda je ovo, naravno, samo stvar ukusa.

Sa druge, pak, strane, Nordlund ima interesantan ansambl likova, koji su svi dobro napisani i imaju uverljive karakterizacije i motivacije, bez karikiranja i sa dovoljno nijanse da se poveruje i kada neki od njih pokažu da nisu ono što smo na početku mislili da predstavljaju. Imajući u vidu da najveći deo igre provodite pričajući sa likovima, mislim da su ovde autori uložili častan napor koji je dao dobre rezultate.

Što se tiče dizajna samih, jelte, zagonetki i problema, Kathy Rain sam hvalio za to da je imala i jasne i logične probleme i da su se oni rešavali uglavnom bez potrebe da se poseže za internet-rešenjima. U toj igri je možda najveća prepreka bilo to da ste nekada naprosto morali da osigurate da ste pričali sa svim likovima i iscrpli sve dostupne grane dijaloga da bi vas igra pustila da idete dalje. Whispers Of A Machine ne ispravlja ovaj (ne mnogo veliki) problem, ali ga ipak donekle ublaži time da to što često morate da pređete ceo grad nije tako strašno jer dupli klik na svaki izlaz na svakoj lokaciji Veru odmah teleportuje do njega pa se sobe ne moraju „fizički“ preći. No, priznajem da sam i ja (kao i John Walker u svom prikazu na RPS) ne jednom pomislio da bi ovoj igri zbog toga mnogo koristila mapa gde bismo mogli da direktno biramo lokaciju na kojoj sledeće treba da sa nekim pričamo.

No, Whispers Of A Machine onda uvodi neke nove probleme, ili, ako je „probleme“ preteška reč, onda frikcije. Vera je, naime, opremljena zanimljivim nano-gadžetima koji joj omogućavaju skeniranje svake scene u kojoj se zatekne, pronalaženje na njoj detalja koji golom oku promiču. Ovo isprva podrazumeva samo bolji vid, a kasnije, kako Vera bude skupljala dokazni materijal (otiske prstiju, uzorke DNK, tragove stopala) i mogućnost da posmatrajući neku površinu utvrdite je li na tom mestu bio neko od ljudi čija ubistva istražujete i slično.

I, dok to u prvom trenutku deluje vrlo osnažujuće – Vera Englund, u svakom praktičnom smislu, ima supermoći – praktični efekti ovih moći su to da Whispers Of A Machine u igru vraća pixelhunting, nevoljenu praksu iz starih point & click igara gde ste mišem morali prelaziti preko celog ekrana ne bi li našli interaktivne piksele, a koju je Kathy Rain bila uspešno egzorcirala. Whispers Of A Machine i dalje ima dobrodošlu pomoć gde pritiskom na jedan taster igra hajlajtuje sve interaktivne tačke na ekranu, ali ovo NE ubraja i mesta gde bi mogli da se nalaze nevidljivi tragovi pa sam onda stalno palio skener, ceo ekran pregledao sa jednim setom biometrijskih podataka, onda sa drugim, prema kraju igre i sa trećim itd.

A to oduzima dosta vremena, usporava igranje i predstavlja zamorni manuelni rad koji je prethodna igra Clifftopa elegantno izbegla.

Konkretni dizajn problema je, po mom osećaju, i sam manje elegantan – hitam da kažem, NE FATALNO manje elegantan – nego u Kathy Rain, po dva osnova. Prvi, je taj da ovde ima nekoliko apstraktnijih zagonetki koje se na kraju rešavaju „brute force“ pristupom isprobavanja svih dostupnih kombinacija radije nego deduktivnim zaključivanjem. Jedan od njih ticao se, na primer otvaranja tajnih vrata u jednoj od prostorija tumačenjem ni po čemu istaknutog pasaža iz knjige, ali tako da istovremeno igra ničim ni ne ukazuje da u toj prostoriji postoje tajna vrata. Bad show, što se kaže.

No, drugi osnov je to da Whispers Of A Machine naprosto ima manju raznovrsnost problema i zagonetki nego Kathy Rain. U ovoj igri je većina problema onaj klasični avanturistički program donošenja pravog predmeta na pravu lokaciju i interakcije sa pravim objektom na toj lokaciji, dok je Kathy Rain vrlo programski imao značajan broj problema koji su bili rešavani u posebnim instancama, na primer onaj sa hakovanjem računara ili moj omiljeni sa kreiranjem lažne poruke na telefonskoj sekretarici. U Whispers Of A Machine ima jedna situacija gde se iz audio snimka mora isfiltrirati šum, ali ovo je relativno nezanimljiv (i blago neintuitivan) manuelni rad, dok na drugom mestu od fragmenata iscepane slike treba rekonstruisati čitavu sliku, što je samo za sebe okej, ali onda kasnije u igri tu sliku, a bez jasnog i logičnog razloga morate iskoristiti da je uporedite sa istom takvom slikom na zidu da bi Vera mogla da ide dalje…

Sad ispada da Whispers Of A Machine kritikujem uzduž i popreko, ali pomenuti RPG sistem je diferencija specifika ove igre i zapravo nešto za šta se nadam da će mu se  Hästö vraćati u narednim naslovima i imati prilike da ga sofisticira i razvije*.

*od Kathy Rain 2 sam do sada odigrao samo početak i u njemu tako nečeg nije bilo.

Naime, igra igrača na početku obaveštava da je bitno kako Vera verbalno komunicira sa svojim sagovornicima, te da kada bude imao tri ponuđena odgovora na njihove replike, izbor  jednog od tih odgovora ima vrlo konkretne efekte na to kako će se Verina ličnost dalje razvijati. Razlika između odgovora je tipično ta da možete biti empatični, analitični, asertivni itd. ali efekat koji ovo ima na Verin razvoj je zapravo ogroman – iako igrač toga nije svestan. Naime, tokom priče će Vera u unapred određenim momentima „evoluirati“ svoje natprirodne moći vezane za supstancu blue, a smer u kome će one evoluirati biće određen upravo načinom na koji je ona razgovarala sa ljudima u dosadašnjem toku igre. Ovo dalje otvara SASVIM različite mehaničke podsisteme koji na drastično različite načine rešavaju iste probleme. Ne želim da spojlujem ove mehanike, ali dovoljno je reći da će Vera u nekim kasnijim situacijama u igri imati protiv sebe ljude koje neće moći da nadvlada fizički i da će, u zavisnosti od toga kako su njene augmentacije evoluirale, ona imati pristup zanimljivim šunjačkim tehnikama ali i tehnikama kontrolisanja drugih ljudi.

Pošto igrač nema nikakvu „direktnu“ kontrolu nad razvojem Verinih augmentacija, odnosno, treba da razume koji su Verini odgovori (a što ih je sam odabrao) doveli do kojih evolucija, to je drugi prelazak igre, uz pažljivo prisećanje kako ste reagovali prvi put jedini način da se iskusi „druga strana“ Whispers Of A Machine. Igra, rekosmo, poziciju snima automatski i ne postoji način da se vratite na pojedinačne tačke u narativu i odigrate ih ponovo, bez prelaska cele igre iz početka. A što je šteta. S druge strane, kada znate kako ova igra generalno ide, pričamo o narativu od 4-5 sati u najboljem slučaju i igranje drugog prelaska ne zahteva neku OGROMNU vremensku investiciju.

Whispers Of A Machine je lepuškasta igra. Petter Ljungqvist je ovde bio glavni za art direkciju i generalno grafiku i mada je meni old school pixel art pristup iz Kathy Rain nekako topliji i bliži srcu, nema nikakve sumnje u to da Whispers Of A Machine ima autoritativan karakter, sa odličnim dizajnom likova, grada, tehnologije. To da su policajci u Nordlundu gomila „običnih“ likova, koji ni ne nose uniforme, jer se tamo ionako svi znaju, a jedan od njih ima dugu kosu i bradu je dovitljiv trik koji igri daje puno mirisa, animacije su, kada je to potrebno, jednostavne i elegantne a korišćenje čestičnih efekata i transparentnih tekstura je sporadično i time efektno. Glasovna gluma je takođe vrlo solidna, kako nas je Kathy Rain i navikla, i odlično dopunjuje portrete likova koje je radio Ivan Ulyanov, a muziku je napisao Jacob Lincke i to je, kako i očekujete, nenametljiv, pomalo hladan, ali i elegantno melanholičan saundtrak.

Whispers Of A Machine je za mene jedan dobrodošao eksperiment sa formatom avanturističke igre. RPG elementi koje su autori ovde dodali na šasiju point & click avanture nisu EKSTENZIVNI i zapravo bi bilo lepo kada bi ovakav sistem mogao da se koristi u igru koja traje dvadeset ili više sati, da se više razgrana i evoluira, ali oni znače i da je igra dizajnirana tako da većina problema ima vrlo različita rešenja a ovo ponovljene prolaske kroz narativ čini svežim, novim iskustvom, a što je nekarakteristično za ovaj žanr. Kako sam gore argumentovao, u nekim drugim elementima mislim da je Kathy Rain bila efektnija ali i dalje imamo posla sa kvalitetnom, spretno napravljenom avanturističkom igrom dobrog zapleta, zanimljivog narativa, vrlo solidne produkcije, koja igrača neće zamarati prekomplikovanim inventarskim problemima, i koja će mu dati mnogo quality of life pomoći da prebrodi njene ponekad zahtevne pešadijske zadatke. Neizmerno cenim i što Joel Staaf Hästö aktivno radi na tome da igračima igranje učini udobnijim ali i to da je sa ovom igrom napravio vidan napor da se odmakne od bezbednog formata klasične point & click igre i ponudi nešto kompleksnije, dublje, pa makar i na momente više frustrirajuće od onog što je dao sa svojom prvom igrom. Whispers Of A Machine je pokazao da ovakav sistem MOŽE da radi, i to da radi dobro, i sada je samo pitanje da li će u nekoj sledećoj igri autor da se vrati ovakvoj mehanici i da je primeni sa više sigurnosti, iskustva, ambicije. U svakom slučaju, prilično sam zadovoljan i preporučujem ovu igru na igranje svima koji GENERALNO vole point & click avanture po LucasArts šnitu a mi se vidimo u neko dogledno vreme za moje utiske o nastavku Kathy Rain.

Ostavite odgovor