Mehmet Metal Mejhem: Nedeljni metal pregled 21-11-2026

Imajući u vidu koji je datum u godini, još uvek izlazi dosta albuma dosta visokog profila. Ove nedelje su čak i neki praktično mejnstrim bendovi objavili svoje nove albume pa sam ja, balansa radi, preskočio Trivium ali se onda jesam osvrnuo na Suicide Silence. Da se ne kaže da ne umem da budem pravičan. Idemo:

Deo 1: BLACK METAL

Nije baš prečesto da blek metal izdanje ima COOL omot, ali debi album poljskih Attalû, naslovljen Inner Chasm u tome itekako uspeva. Plus, a ovo je valjda i važnije, MUZIKA UOPŠTE NIJE LOŠA. Mislim, OK, poljski blek metal ima neki svoj minimalni standard ispod kog se ne ide ali Attalû imaju svoj zvuk i identitet, mešajući melodične okultne teme sa disciplinovanim, kvalitetnim sviranjem i mnogo energičnih momenata, a sve to u produkciji koja je nenametljivo dobra i ne zamara uši. Jako, jako lep debi:

https://attalu.bandcamp.com/album/inner-chasm

Bugari Insanir rade simpatičan, melodičan black-death metal, sa svim onim prijatnim i relaksirajućim elementima koje ova muzika podrazumeva. Album Deus Belli, dakle, nema mnogo iznenađenja, ali nudi ugodan, poznat format i bend koji u njemu sigurno svira. Nekada je to sasvim dovoljno:

https://insanir.bandcamp.com/album/deus-belli

Rotwulf pak dolaze iz Australije i na svom istoimenom debitantskom EP-ju rade surov, bučan, ZAO blek metal. Nema ovde previše filozofije, ali ni pesme nisu sasvim banalne i imaju dinamiku i atmosferu pored agresije a i produkcija je sasvim solidna. Dobar početak i to po ceni koju sami date:

https://rotwulf.bandcamp.com/album/rotwulf

Finci Alkemisti prže sirov, užasno garažni ali slatko melodični blek metal na svojoj strani split albuma sa Victimarum (koji nisu stavili SVOJ kompletan materijal na Bandcamp). Nazvana Ylistys ova ploča sa njihove strane ima tri pesme odsvirane na granici fizičkih mogućnosti benda ali sa simpatičnom emotivnom dimenzijom i po ceni od koliko date SIGURNO nećete mnogo pogrešiti:

https://alkemisti.bandcamp.com/album/ylistys

https://victimarum.bandcamp.com/album/ylistys

Speed Black je, kako i po imenu nagađate, album black speed metala. Sa jedne strane je Speed Agonia Black Vomit, sa druge Under, dakle dva italijanska jednočlana projekta koja operišu u sferi sirovog, andergraund blek metala i sve je to primereno lo-fi. No, materijal jeste malo ložačkiji nego što sam očekivao, sa dosta tih speed metal elemenata i ipak nekakvom pažnjom posvećenom produkciji. I dalje je to samo za odabrane ali za malo probirljivije odabrane. A oni će sami odrediti cenu za daunloud:

https://agoniablackvomit.bandcamp.com/album/speed-black

U sličnom žanrovskom okviru je i Blasphemaniac koji svoj drugi album objavljuju za kanadski Adirondack Black Mass ali bend je iz Brazila i njihova ploča  Ataque Diabólico a Sacralidade Brasileira predstavlja tipično latinoameričko jebanje keve. Ovo je black thrash sa ozbiljnim satanističkim nabojem ali i ozbiljnim old school zvukom, besan, anarhičan i vrlo zabavan. Deset pesama u manje od dvadeset osam minuta, puno napaljene vriske i dobrih rifova, produkcija jeftina ali sve se čuje, ma PRELEPO JE. Da ne pominjem ULTRA pornografski ali kvalitetan omot:

https://adirondackblackmass.bandcamp.com/album/ataque-diab-lico-a-sacralidade-brasileira

Tu negde upišite i Hoggormr, norveški blek metal (i malo blek-treš) projekat koji su osnovali članovi Ulvhedner i Blodørn da bi svirali zajedno. Slatko, a slatko je i što se na promo slici muškarci u bendu slikaju u džemperčinama jer, jelte, hladno je u Norveškoj. Basistkinja Lisa ima i jaknu, molimlepo, a debi album projekta, Ut Av Skygge Inn I Eld je vrlo prijatna ploča blek metala sa trešerskim rifovima ali pesmama meditativnije, filozofskije orijentacije, zdravim, hrskavim zvukom i mnogo autentične paganštine. Meni odlično:

https://hoggormr.bandcamp.com/album/ut-av-skygge-inn-i-eld

Porciju francuske blek metal ekscentričnosti ove nedelje serviraju Berlial. Treći album ovog projekta, Des Crevettes Sans Tête, tipično za Francuze, meša žanrovske elemente onako kako ne bi trebalo da oni rade, ima ambijentalne momente, horove, buku, teatralne proklamacije na Francuskom, kao i pravoverni blek metal pokolj i to sve u razmaku od nekoliko taktova u okviru iste kompozicije. Odlično je ovo, neću lagati:

https://mykingdommusic.bandcamp.com/album/des-crevettes-sans-t-te

https://molchanrecordingcompany.bandcamp.com/album/des-crevettes-sans-t-te

Azarath možemo legitimno smatrati spinofom poljskih Behemoth, jer je njihov osnivač i jedini stalni član Inferno, Behemothov bubnjar a i jer je muzika Azarath i danas zvuči onako kako su Behemoth zvučali krajem prošlog veka. Dakle, ovo je uredan, kvalitetan poljski black-death metal sa dovoljno melodije ali sa naglaskom na agresiji i energiji, ložačkom rifu, preciznom blastbitu. Meni je to, pošto sam takav čovek, daleko draže nego savremeni Behemoth pa sam i osmi album Azaratha, Scorn Eternal slušao sa apetitom, uživajući u njegovoj demonskoj energiji i ukusnim gitarskim temama:

https://agoniarecords.bandcamp.com/album/scorn-eternal

Antichrist Magazine iz Norveške nas je baš razmazio. Za petama prošlomesečnom odličnom Kreator tribjutu stiže i tribjut norveškim blek metal legendama Mayhem i ovde ima četrnaest pesama iz raznih faza benda. OK, akcenat je na starom, klasičnom materijalu mada ovde ima pesama i iz prošle decenije i bendovi ulažu najveći trud da budu na nivou zadatka jer su ovde u pitanju, naravno, SUVI KLASICI. Vephar tako sviraju Chainsaw Gutsfuck a Šveđani Dead Sleep i Irci Horrenda svako svoju verziju Life Eternal (i irska je verzija meni za prsa bolja!). Myrholt rade From the Dark Past u vrlo ubedljivoj formi, Bugari Nödtveidt uspevaju da se časno izbore sa Grand Declaration of War, jednom od najzahtevnijih pesama Mayhema, Francuzi Ialdabaoth daju poštenu verziju Psywar, a sa neizmernim zadovoljstvom i ponosom moram da naglasim da srpski Oskrnavitelj rade Buried by Tiem and Dust i da to zvuči primereno RAZARAČKI. Mislim, slušajte te bubnjeve, slušajte Ivanino pevanje, ČISTA POBEDA!

https://antichrist-magazine.bandcamp.com/album/mayhem-tribute

Deo 2: STONER ROCK, DOOM METAL, SLUDGE METAL, PSIHODELIJA, HARD ROCK

Penumbra iz Meksiko sitija zvuči odlično na svom EP-ju Actos Profanos. Ovo je nekakav doom/ sludge u susretu sa mračnim crustpunkom, kao da ste spojili Celtic Frost i Amebix i ako vam od takve pomisli bar malo ne prorade pljuvačne žlezde, baš ste bez srca. Četiri pesme, težak, pun zvuk, repetitivni, hipnotički rifovi, zagrobna atmosfera, PRELEPOST:

https://penumbrasldge.bandcamp.com/album/actos-profanos

EP švedskih Goatriders naslovljen Season of Slumber snimljen je u studiju ali „što je življe moguće bilo“ pa njihov fazirani, džemerski space rock zvuči sasvim dobro, Ovo su četiri dugačke, spore, drogirane pesme, bez MNOGO nekakvog aranžmanskog trikeraja, dakle, uglavnom velikim delom u slobodnoj formi, ali zvuk je dobar, postoje strofe i refreni, krešenda i smirivanja i fino je to:

https://goatriders.bandcamp.com/album/season-of-slumber

Iz Švedske su i Dozer, veteranski bend koji radi (sa manjom pauzom) već duže od trideset godina. Povodom jubileja, izbačen je dupli album  Reflect to Rewind: A Rarities Collection, kompilacijska kolekcija retkih snimaka, dakle, B-strana singlova, pesama sa kompilacija itd. Nepotrebno reći: ovo zvuči savršeno, sa svakom pesmom posebno remasterovanom i nekim od najboljeg stoner i desert rocka koji se ikada svirao na evropskom tlu. Ne propustiti ovih petnaest pesama čistog blagoslova, uključujući, recimo, moćnu verziju Thomasove Sonic Reducer:

https://dozerofficial.bandcamp.com/album/reflect-to-rewind-a-rarities-collection

Deathbed Clique iz Renoa u Nevadi su teški za žanrovsko definisanje ali zanimljivi. EP Divine Madness im ima četiri pesme koje imaju hardkor i metalkor rifove, ali sludge metal i doom metal težinu, sve je u nekakvom gruvu, vokali su kao da je ovo death metal bend i sve tako. Nije dakle lako za klasifikaciju ali DRMA prilično lepo:

https://deathbedclique.bandcamp.com/album/divine-madness

Tu su negde i Blessure Graves, dva tipa iz Australije  sa bas gitarom i bubnjevima. EP Animos ima tri teške, sirove, bučne pesme spore muzike koja je malo sludge metal a malo garažni pank a onda malo i noise rock i to je sasvim okej:

https://blessuregraves.bandcamp.com/album/animos-ep

Za klasičniji sludge metal tu su nam Ukrajinci Ogyda sa svojim debi albumom Tysk. I to je šest pesama superteške kategorije, sa pretećim, mračnim rifovima, sporim, meljućim ritmom, zastrašujućim vrištanjem i povremenim psihodeličnim efektom. Ovo je muzika samo za, jelte, izdržljive, ali daje dosta toga:

https://ogyda.bandcamp.com/album/tysk

Španski projekat Monegros Acid Resort je izbacio album snimljen u vreme pandemije ali do sada „zaboravljen“ i primereno naslovljen The Lost Tape. Izmiksovan pre neki dan ovaj je album očekivano hermetična ali zabavna kombinacija repetitivnih rifova, psihodeličnih atmosfera i surovog ritma. Jednostavno je a efektno, jeftino je a snažno i kad kažem jeftino mislim i na to da cenu određujete sami. Pa odredite valjano:

https://napoleonrigormortis.bandcamp.com/album/the-lost-tape

Francuzi Love Sex Machine se zovu, jelte, Love Sex Machine ali sviraju sludge metal, pa je album Thriving, njihov četvrti za nekih 14 godina, a izašao za njemački Pelagic Records, jedna agresivna, teška, mučna ploča, koja ipak ima i neki šarm i zavodljivost. Zvuk je veliki, bučan, bombastičan, ali pesme su napisane mnogo suptilnije nego što očekujete, sa eksperimentalnom dimenzijom koja lepo ide uz mrveće gitare, vrisku i teške bubnjeve. Zanimljivo je ovo:

https://lovesexmachine.bandcamp.com/album/thriving

Ghost Pipe su nadrogirani i izfazirani stoner/ heavy psych i doom metal bend iz Mičigena. Debi album, The Awakening ozbiljno i posvećeno radi na uspostavljanju atmosfere okultnog rituala pokretanog ilegalnim opijatima, ali je muzika i srazmerno ambiciozna, produkcijski i aranžmanski, pazeći da se ne svede na okretanje tri akorda. Opet, nekakav primitivni, obredni šmek je sačuvan u celini tako da ovo ima sve što treba. Uključujući vinil, pa izvolite:

https://ghostpiperocks.bandcamp.com/album/the-awakening

Crtež za omot debi albuma ilinojskih Acid Fog, na kome se prominentno vidi bespomoćna žena kako leži, ruka koja drži nož i zle, sumanute oči je toliko čest u modernom metalu da bi trebalo da se na njega naplaćuje poseban porez. Ali, OK, album Doomed Visions nije LOŠ. Ovo je prilično sirov sabatovski psihodelični doom metal, sa dobrim rifovima, solidnim gruvom, suvom, prijatnom produkcijom. Acid Fog definitivno poznaju, razumeju i vole žanr koji sviraju tako da ovde nema nekih neviđenih uzleta invencije ali sve je PRIJATNO:

https://acidfog87.bandcamp.com/album/doomed-visions

Pretpostavljam da Down ne moramo posebno da objašnjavamo. Ovaj projekat članova Pantere, Crowbar, Eyehategod itd. radi već tri i po decenije, i uglavnom proizvodi prijatan, južnjački sludge metal. Novi album, Volume V je očekivano gruverska a opet raznovrsna ploča sa, recimo, jednom pesmom na kojoj gostuje King Diamond, dosta propisnog heavy metal šmeka, lepom produkcijom. Ja nisam neki fan Anselmovog pevanja u Panteri, ali ovde je on dosta dobar a gitare često povuku na Sabbath baš koliko treba, tako da, evo:

https://downofficial.bandcamp.com/album/volume-v

Argentinci The Black Furs svoju muziku nazivaju „death blues“ a za svoj četvrti album, Slaughterhouse, daju sledeći opis: „Play Like A Mother Fucker Music.“ Ovo je svakako teški, prljavi rok sa bluzom u svojoj osnovi (uključujući zavijanje usne harmonike) i razradom koja je između noise rocka i stoner rocka. Treba malo navići uho na nivo štroke koji ovaj album drži – posebno to kako neki instrumenti sve vreme „probijaju“ dok su ostali miksovani razumnije – ali ima tu apsolutno dosta šmeka za ljude koji znaju:

https://theblackfurs.bandcamp.com/album/slaughterhouse-lp

Volite li doom metal koji ima jake hrišćanske naznake? Grčki The Temple radi već dve decenije, ima iza sebe dva studijska albuma i sada je izbacio živi album naslovljen Liturgies i možete da zamislite kako lepo zvuči melodično, dvoglasno (kvazicrvkeno) pojanje preko klasičnih doom matrica. Zvuči dobro i The Temple na pravi način kanališu taj fundament doom metala gde se spajaju ekstaza i očaj, sa sve pristojnim živim zvukom i dobrim izborom pesama:

https://thetemple2.bandcamp.com/album/liturgies

Obsidian Urn su iz Bristola ali se taj Bristol nalazi u američkoj državi Virdžinija. Barren Paths Towards the Unlight im je prvi album i iako on ima samo četiri prave pesme (i dva kraća interludija), te pesme su podugačke i slušalac ovde dobija pun obrok teškog, mučnog, kaloričnog i kvalitetnog sludge-death-doom krljanja. Bend ima odličan zvuk i zna da napiše pesmu od osam ili četrnaest minuta da bude zanimljiva i razume koncept dinamike tako da je ovo odličan debi:

https://obsidianurn.bandcamp.com/album/barren-paths-towards-the-unlight

Downstem iz Portrlanda u Oregonu su isto dobri na svom prvom albumu  420,000 BCE (The Final Hour). Ovo je opušteniji, manje mračan, stoner-doom koji voli da se šali na temu konzumacije lakih opijata ali ima zdrav, hrskav zvuk i valja odličan, teški, a prijatni gruv. Bend sebe i opisuje kao „weed metal“ ali ne morate biti poklonik kanabisa da biste uživali u ovom kvalitetnom teškom, sporom rokanju i rolanju:

https://downstempdx.bandcamp.com/album/420000-bce-the-final-hour

Za nešto JOŠ pitomije imamo notingemski Syncolima i njihov EP sa dve pesme preostale nakon snimanja ovogodišnjeg albuma. Throw Stones je melodičan gruverski teški rok, negde između grungea i stoner roka i sasvim je ugodan, dobro snimljen i generalno izaziva dobro raspoloženje pa evo:

https://syncolima.bandcamp.com/album/throw-stones

M.E.L.T. iz Pitsburga su fazirani teškorokerski power trio i živi album 5YBOM: Live at the Sanctuary je verovatno najbolji način da ocenite njihove veštine. Ovo je muzika nervozne, ložačke energije, gruva kome je važnije da vas pokrene nego da bude tehnički precizan, čestih psihodeličnih momenata, ali sa orijentacijom na tvrdu, znojavu svirku. Album traje čak 73 minuta što jeste malo mnogo ali M.E.L.T. se trude da budu raznovrsni koliko se može u dosta svedenom stilu za koji su se odlučili i ima ovo šarma:

https://abandcalledmelt.bandcamp.com/album/5ybom-live-at-the-sanctuary

Kanađani Subsun svoj stoner rok rade u prilično progresivnoj formi. Njihov drugi album, Doomsday Clock bavi se pitanjima ekstinkcije i krajem sveta i mada ima prisutnu doom metal komponentu, primetna je ambicija da pesme idu dalje od rifaške osnove i improvizatorske nadgradnje, sa dosta promišljanja aranžmana i truda oko naracije. I lepo to bude, pogotovo što se gruv ipak nikada ne odbacuje a produkcija je čista, umivena i lepa:

https://subsunrock.bandcamp.com/album/doomsday-clock

Norveški OmegaShift ima drugi album, The Burden of Storms i to je vrlo lepo. Bend radi melodični, dosta ekspresivni a opet čvrsti, gruverski doom metal sa pesmama koje zabadaju i šest-sedam minuta a da nisu u pitanju teatralno spori, pretenciozni „doom“ komadi. Dakle, ovde ima dosta rifova, dosta plesnog gruva, produkcija je hrskava i metalska, a pevačica Jorunn Aateigen svemu daje lepu aromu. Fino:

https://nordicmission.bandcamp.com/album/the-burden-of-storms

Meatdripper su četiri žene iz Birmingema sa minialbumom uznemirujućeg psihodeličnog roka. Od tripoznih efekata na gitarama, preko dementnog vokala, pa do raznovrsnosti u pisanju pesama, Into the Golden Orb je ploča koja vam neće dati mnogo predaha, ali će vas i opčiniti svojim kvalitetom i inventivnošću. Ne valja propustiti:

https://meatdripperband.bandcamp.com/album/into-the-golden-orb-ep

Son Of Boar su iz Bradforda, britanskog grada koji je osamdesetih bio dosta važan za tamošnju pank i hardkor scenu. No, Son Of Boar sviraju stoner-doom sa pesmama od po devet i četrnaest minuta i njihov album, The Hand That Reigns je istovremeno mučna i zabavna ploča sporog tempa, teških udaraca i ritualnih napeva. Fino je to iako je zvuk dosta sveden, i bend pokazuje da može da se snađe i bez produkcijskih upeglavanja, samo na kvalitet pesama, aranžmana i harizme. Lepo:

https://sonofboar.bandcamp.com/album/the-hand-that-reigns

Dying Victims Productions ne objavljuju doom metal preterano često, ali kad objavljuju vole da je EPSKI. Italijani Obsidian Church na svom debi albumu Stonebound rade u tradiciji klasika kao što su Candlemass ili Solitude Aeturnus, sa puno epskih tema, melodičnih pasaža, klin vokala izmešanih sa horor-intonacijama itd. Sve je to ugodno a produkcija je iznenađujuće suva i ovo je zapravo element koji bend najviše povezuje sa izdavačem. Ako, dakle, volite produkcijski svedeniju verziju epske doom metal matrice, istovremeno punu velikih, teatralnih tema i smena tempa, ovo je vrlo lepo:

https://dyingvictimsproductions.bandcamp.com/album/stonebound

Za MNOGO mračniji doom/ death doom metal idemo u jugoistočnu Aziju. Machination of Euphoria je split album malajskih Runtuh i vijetnamskih PutridVomitChrist i to je apsolutni pakao sporosti, težine, mučnine. Oba benda su pritom veoma kompetentna u onome što rade sa kvalitetnim zvukom, dobrim, dugačkim pesmama i najvažnije, DOSTA KARAKTERA tako da je ovo izvrsno izdanje, a koje imate i na kompaktdisku:

https://houseofygra.bandcamp.com/album/machination-of-euphoria

https://runtuh.bandcamp.com/album/machination-of-euphoria-split-with-putridvomitchrist

Iz Limoža dolaze Greyborn i njihov album Insoluble koji nudi dosta dobrog, teškog a melodičnog roka. Bend sebe vidi negde na razmeđi dooma, psihodelije i, kažu, „čak i metala“, ali ovde se svakako čuje i malo postrokerske i postmetalske ambicije među moćnim, teškim, nisko štimovanim rifovima.. Dakle, bude tu simpatičnih melodija i možda nešto melanholičnijih emocija, ali gruv je čvrst, zvuk bogat i ovo se bez rezervi lepo sluša:

https://greyborn.bandcamp.com/album/insoluble-3

Ripple Music ove nedelje ima prvi album projekta gitariste Jasona Walkera a koga možda znate iz Bang Tango i svirke sa Gene Simmons Bandom. Jason Walker’s Gravity Amplifiers je u principu njegov solo projekat gde mu bubnjeve svira Mucho Drums iz El Perro i Great Electric Quest a  Nick Oliveri gostuje na pola pesama na albumu, svirajući bas-gitaru. Ime debi albuma je, ako je verovati Rippleovom pres rilizu Disclosure Vol. 1 mada to ne piše ni na omotu pa ni na Bandcamp stranici izdavača, ali uklapa se uz tematiku jer je Walker opsednut UFO-logijom i prikrivanim kontaktima između vanzemaljaca i nas, starih, dobrih Zemljana. Enivej, muzika je, kao što je kod Ripplea očekivano, ugodan teški rok sa bluz osnovom i težom stoner razradom. Pesme su solidno napisane i Jason peva korektno ako već ne preterano upečatljivo i album kao celina ide glatko i pitko, ne donoseći nekakva velika otkrovenja ali nigde ni ne kiksirajući dramatično:

https://ripplemusic.bandcamp.com/album/jason-walkers-gravity-amplifiers

Magnetic Eye Records ove nedelje ima fino zakucavanje sa novim, petim albumom švedskih Domkraft. Ovaj bend pratim godinama i o svakom izdanju sam imao da kažem samo najlepše reči pa ni Night Songs ne prekida tradiciju. Domkraft su jako lepo sazreli i njihova muzika – stonerski, doomerski metal pun tenzije i spretno plasirane energije – je ovde primer kreativne ekonomičnosti, gde se malim gestovima postižu veliki efekti i pesme zvuče kao organski produkti uzburkanih emocija a ne samo kao spretno iskomponovani komadi muzičke teorije. Zvuk je pritom glasan, težak, ne mnogo dinamičan, ali bend uspeva da u samim pesmama napravi prostor za disanje i da se instrumenti slože tako da ipak svaki čujete pojedinačno i ne zamorite se od jednoličnog metal-peglanja. Sedam lepih, zrelih pesama teške, moćne i zanimljive rok muzike – čist užitak:

https://domkraft.bandcamp.com/album/night-songs

Deo 3: THRASH METAL, SPEED METAL

Evilucifer iz Švedske su negde četvrti bend koji se tako zove, ali dobro, simpatično je. Simpatičan je i njihov EP Rise from the Crypt sa introm, tri autorske pesme i jednom obradom a to je sve solidan, i solidno zvučeći blackened speed metal. Evilucifer nisu nešto „komercijalni“ i upeglani, ali zvuk im jeste nijansu iznad globalnog garažnog black speed proseka, dok su pesme prijatne rokerske himne o metalu, mrtvima i Isusu Hristu. Na kraju ima obrada Abigail i sve je fino:

https://eviluciferbm.bandcamp.com/album/rise-from-the-crypt

Glass Armor je, jelte, viša klasa oklopa u igrama iz Elder Scrolls univerzuma (mada nikada, da budem iskren, nisam proverio kako je to staklo bolje od metala za ove namene), pa je istoimeni bend iz Beča u startu razotkrio svoje gikovske korene. Enivej, minialbum Dogma nudi pet pesama žestokog, jednostavnog thrash/ crossover čukanja. Glass Armor su disciplinovani i imaju dobar zvuk, ali pesme pišu da nemaju previše rifova i sa jednom očiglednom ljubavlju prema hardkor mošpitu. Ništa loše u tome nema, a bend onda odradi i neke zanimljive, psihodelične solaže i bude to dobro:

https://glassarmor.bandcamp.com/album/dogma

Nijemci Tempest rade vrlo klasičan ’80s thrash metal na svom drugom albumu, The Great Filter. Ovo je kao da ste uzeli Metaliku, Testament i malo kasniji Exodus i spojili ih u jedno, dali im solidnu, savremenu ali ne PRETERANO savremenu produkciju i pustili ih da prosipaju opake mošerske rifove. Lepo to zvuči, onako, drusno, ulično a opet tehnički kvalitetno, ne mnogo, jelte, INOVATIVNO, ali da trese – trese:

https://tempest-thrash.bandcamp.com/album/the-great-filter

Jermeni Lethal Mace cepaju vrlo sirov, a neodoljiv speed metal na debitantskom izdanju, EP-ju takođe naslovljenom Lethal Mace. Nema ovde velikog odstupanja od predložaka iz osamdesetih, ali je svirka VEOMA strastvena, produkcija šarmantno jeftina a rifovi su opaki. Pet pesama, pet podrumskih HITČINA:

https://lethalmace.bandcamp.com/album/lethal-mace

Disfigurator su iz Švedske i njihov thrash metal je i sam vrlo „švedski“ sa elementima melodičnog death metala i očiglednim dugovanjima prethodnicima poput The Haunted između ostalog. No, to nije ništa loše i EP Terminal Velocity ima četiri vrlo kvalitetne pesme ukusno napisanih rifova, odlične svirke i profi produkcije. Potencijalno veliko buduće ime:

https://disfigurator.bandcamp.com/album/terminal-velocity

Devils Henchmen su iz Liverpula, a Merciless Existence im je drugi album u, evo, desetogodišnjoj (nemilosrdnoj) egzistenciji. I solidno je to sa zdravom crossover thrash osnovom i samo malo nadgradnji u smeru modernijeg metala. Produkcija je tvrda i moderna, svirka odlična i žustra a pesme forsiraju besni ulični gruv više nego brzinu i to će se dopasti toj nekoj metalizirani-hardcore publici. Dobro je ovo:

https://devilshenchmen.bandcamp.com/album/merciless-existence

Promo ’26 je drugi demo za finski bend Bolt Cross, a prvi je bio pre dobrih pet godina. Dakle, bend se sada uozbiljio i najavljuje album za narednu godinu, a ovo su četiri pesme surove krljačine negde u thrash/ hardcore/ crossover prostoru, sa jako bučnim, glasnim masteringom, ali ne bez dinamike pa i sofisticiranosti u samoj muzici. Ima ovde šta da se čuje a plaća se koliko želite:

https://boltcross13.bandcamp.com/album/promo-26

Honey iz Filadelfije su upravo izbacili svoj debi album, A World Insane (i pogrešno mu napisali ime na Bandcampu pa posle popravljali), ali ovo su stariji i, reklo bi se, iskusniji likovi. Jer, mislim, ovo je odlično, sa osam pesama krljačkog, ekonomično napisanog i aranžiranog thrash metala/ krosovera, gde je zvuk čvrst, pevanje je upečatljivo, rifovi su ložački, svirka je precizna a živa, a pesme traju oko dva i po minuta. Honey su nekako i klasični i originalni, nudeći odličan provod i jako karakteran zvuk. Izvrstan debi:

https://honey-philly.bandcamp.com/album/a-wolrd-insane

Indusi Armament ODVALJUJU na svom debi albumu, Power of the Wildfire koji treba ODMAH da čujete i kupite ako volite ekstremniju stranu thrash metala. Armament sviraju brzo, precizno, tehnički impresivno ali sve podređeno žestini i brzini i ovaj album je kao da slušate Sepulturu i Kreator sa kraja osamdesetih samo navučene na spid i posle trosatne sesije zagrevanja u teretani. Pa još sve to u plamenu. Odlična svirka, dobra produkcija, čist užitak:

https://armament.bandcamp.com/album/power-of-the-wildfire

Deo 4: HARDCORE, PUNK, POSTHARDCORE, SCREAMO, FALSE GRIND, BEATDOWN, MATHCORE, CRUSTCORE, POWERVIOLENCE, GRINDCORE, GOREGRIND

Dopali su mi se dbKillswitch na svom debitantskom EP-ju pre par meseci a bend iz Ujedinjenog kraljevstva je ispunio obećanje i vrlo brzo stigao da završi i prvi album. Middle Class Distraction Pieces prilično autoritativno plasira kredo benda „Old enough to know better, young enough to still tear your faces off with a barrage of hard hitting riffs, pounding drums and acerbic lyrics“ sa dvanaest pesama kvalitetnog, savremenog pank roka. Bend ima stila, ima karaktera, ima i šta da kaže i da nema jednog teksta sa transfobičnim sentimentom sve bi bilo savršeno. Ali, eto nije. Siguran sam da su momci želeli samo sve najbolje tom pesmom ali… ne.

https://dbkillswitch.bandcamp.com/album/middle-class-distraction-pieces

Aphrodite su PRESLADAK pank rok bend iz Masačusetsa, sa devojčicom na gitari i vokalu koja u prvoj pesmi preti da će da šutira dosadne dečake u jaja ako se ne sklone a drugarici iz klupe besno prebacuje da njeno korišćenje veštačke inteligencije ubija planetu. No further questions, your honour, što bi se reklo. OK, EP/ demo  Bitter Things To Bite On ima tri jednostavne, zapaljive pesme klasičnog snotty punka i jednu dužu, atmosferičniju i meni je to preslatko.

https://aphrodite1.bandcamp.com/album/bitter-things-to-bite-on

Last Defeat su hardcore bend iz Bordoa i slatko je da su debi album nazvali Swamp Thing. Oni i tvrde da sviraju „swamp flavored hardcore“ ali to je u praksi tek solidan metalizirani hardcore thrash, mislim, DOBAR, sa pristojno kratkim pesmama, dosta trešerske energije i klecačkog gruva, tako da neku posebnu močvarnu aromu ja ne vidim. Ali je DOBRO:

https://lastdefeathc.bandcamp.com/album/swamp-thing

Finci Letterbombs imaju dve ubitačne pesme na split kaseti sa japanskim Poetry of Torch. Oni ovo zovu emoviolence i svašta nešto ali ovo je kvalitetan hardcore thrash koji ide brzo i jako vrišti. Meni je to dovoljno, kao i ta podrumska pravoverna produkcija. Japanci, pak, u svoje dve pesme rade klasičniji emoviolence, sa melanholičnim harmonskim progresijama, vrištanjem i orkanskim bubnjevima, tako da je sve u redu. Cena po dogovoru za Fince i petsto jena za Japance:

https://letterbombs.bandcamp.com/album/split-with-poetry-of-torch

https://poetryoftorch.bandcamp.com/album/split-with-letterbombs

Black Pegasus iz Nizozemske baš ne umem da žanrovski definišem jer je ovo malo metalcore, malo hardcore, malo sludge metal, malo industrial metal, malo black metal… U svakom slučaju, album Noctis Monstrum je ploča grdne agresije i košmarnih atmosfera koja uprkos svemu nekako ima i gruv. Da umreš:

https://black0pegasus.bandcamp.com/album/noctis-monstrum

Mite iz Danske su naštimovni baš nisko, imaju težak, skoro deathmetalski zvuk, ali sviraju kombinaciju hardcorea i grindcorea koja osvaja agresivnošću i energijom. Album  Beyond Repair ima deset pesama mrvećih rifova i ozbiljno razornih vokala, sa pesmama što naprave prostor i za udarački blastbit i za mošerski gruv tako da, eto, ovo ima sve:

https://mitedk1.bandcamp.com/album/beyond-repair

Tu je i novi Haemorrhage ali ne TAJ Haemorrhage. Ovaj Haemorrhage je iz Španije i takođe postoji dugo, od 1991. godine i promenio je ime iz Devourment u ovo, hehe, a svira goregrind. No, novi album, naslovljen Punk Carnage 2, kao nastavak EP-ja iz 2012. godine je kolekcija obrada španskih pank bendova i ovo je sjajno. Mislim, verovatno niste čuli za većinu grupa čije pesme se ovde čuju, ali sve je pravoverni, jednostavni hardkorpank kakav već dugo čini srce ovog dela globalne andergraund scene i sve je odsvirano pošteno, bez kreveljenja, onako kako TREBA. Poznavaoci španske scene će prepoznati imena kao što su Eskorbuto i Parabellum, ali SVE je ovde dobro i treba da se sluša:

https://haemorrhage-official.bandcamp.com/album/punk-carnage-2

Imate i Snubnose iz Teksasa, a čiji EP Four In The Chamber radi nekakav vrišteći, brzi hardcore/ grindcore. Pesme idu od pedesetak sekundi do preko dva minuta, ali ovde se sve vreme BIJE sa najgorim namerama, tamo da, izvolite, plaća se po želji:

https://snubnose-38.bandcamp.com/album/four-in-the-chamber

Solidni su mi Belgijanci Bad Beat na svom novom albumu, LP 2026. Ovo je hardcore thrash sa savremenom, kvalitetnom produkcijom ali sa šmekom benda iz 1988. godine koji voli da svira brzo, voli da napravi moshpit-friendly gruv za sve ortake u publici i smatra da je fejlovao ako ijedna pesma dobaci do dva minuta. Ovo je energična, zabavna muzika, puna energije i negativnih a opet tako inspirišućih emocija:

https://bbbrecords.bandcamp.com/album/lp-2026

Za d-beat publiku je tu poslastica: novi (i poslednji, po svemu sudeći) album švedskih Disfear, The Last Nail. Ovo je prvo duže izdanje znamenitog benda u osamnaest godina, snimano kod Kurta Balloua i, nažalost sa dvojicom muzičara koji nisu dočekali njegov izlazak. Pevač Tomas Lindberg i bubnjar Marcus Andersson su preminuli u međuvremenu, ali su makar snimili album divne muzike, sa klasičnim švedskim d-beat zvukom koji skreće dovoljno u smeru Motorheada da se približi nekoj široj publici, a bez kompromisa koji bi ukaljali legat. Obično se divim d-beat albumima koji su raznovrsni a ovaj je baš takav i zaslužuje svo divljenje ovog sveta:

https://disfear.bandcamp.com/album/the-last-nail

Nisam neki veliki ljubitelj Suicide Silence, ali ovo važno deathcore ime na ovom albumu, Graceless ima pesama koje su meni sasvim okej. Unenlightened, Rotting Inside i posebno Parasitic su pošteni, nepretenciozni komadi krljačine koja forsira agresiju i teksturu i mada je meni teško da ijedan album ovog benda preslušam ceo u cugu, ovako na parče to sasvim može da prođe:

https://centurymedia.bandcamp.com/album/graceless-24-bit-hd-audio

Cave Moth je jedan čovek iz, pretpostavljam SAD, sa EP-jem Useless Spawn, Sapient Husk i to je moderni, malo i „tehnički“ grindcore. Nije ne znam kako revolucionarno, ali je žestoko i BIJE. A i čuje se Iron Maiden na ploči i to je kul:

Fleshfeast iz Bengora u Mejnu rade vrlo školski, vrlo klasičan deathgrind, a to znači da ste, ako imate godina kao ja, ovako nešto čuli već nekoliko hiljada puta. No, mislim, DOBRO je, onako, ne izlazi iz kalupa ali trpa, i demo 4 traxxx ima potrebnu količinu blastbita, jednostavnih, zaraznih rifova i jeftine, korektne produkcije. Sasvim dovoljno za sreću plus cena od koliko date:

https://flesh-feast.bandcamp.com/album/4-traxxx

Deo 5: DEATH METAL

Poljaci Grindcrime se zovu kako se zovu ali ne sviraju grindcore a verovatno i nisu neki VELIKI kriminalci. Debi album ovog benda u kome sviraju članovi Odi Profanum Vulgus se zove Hunting for Submissive Minds i to je kvalitetan, tehnički upeglan death metal. Rekao bih „moderan“, takođe, mada samo u smislu da zvuči kao da je napravljen u ovom veku. Grindcrime rade u nekakvom tragu velikih prethodnika poput Suffocation ili, recimo, Severe Torture i meni to JAKO odgovara. Pa će sigurno i vama:

https://defenserecords.bandcamp.com/album/grindcrime-hunting-for-submissive-minds

https://grindcrime.bandcamp.com/album/hunting-for-submissive-minds

Odlični su Indonežani Resist, dva tipa koja sviraju recimo deaththrash ali sa izraženom buntovnom, antidogmatskom crtom. Produkcija, rifovi, izvedba na EP-ju  God’s Evil Cycle, sve je to odlično, i sve to uz zaista solidan etitjud tako da bendu predviđam velike uspehe. Poslušajte:

https://resistcovenant.bandcamp.com/album/gods-evil-cycle

ProtoOort su slovenački kosmički death metal projekat, a Tapestry Of Celestial Threads im je debitantski EP i ima čak pet pesama u solidnih 26 minuta trajanja. Odlično to zvuči, sa „mekšim“, nešto svetlijim i prozračnijim zvukom i spretnim korišćenjem disonanci da se proširi klasična rifaška i melodična ponuda. Pesme su kompleksne i ambiciozne a bend ih svira vrlo uredno i sa propisnom količinom kosmičke, jelte, drame, tako da – ne propustite:

https://protooort.bandcamp.com/album/tapestry-of-celestial-threads

Švedski melodični death metalci Serpent Skies su osnovani 2012. godine, pa su 2014. izbacili debi album i onda bili na produženom odmoru do prošle kada su počeli da daju nove znake života. Drugi album, Hollow Crown je veoma pitka, za moj ukus možda i previše pitka i melodična ploča, sa gotovo pop melodijama na nekim mestima, ali žustrina u svirci, dobar tempo kojim sve to ide, pa i solidan zvuk ovo stavljaju u kategoriju dobrog švedskog melodeatha i preporučujem ga bez rezervi:

https://serpentskies.bandcamp.com/album/hollow-crown-2

Vile Creation su isto iz Švedske, ali zvuče onako kako se zovu: zlo, mračno, prljavo. Doduše, produkcija i svirka na debi albumu, Dawn of the Vile su im više nego uredni, ali ovo je taj neki proverbijalni old school death metal, sav u krljačkom gruvu i rifovima koji prouzrokuju kompulzivno mlaćenje glavom tokom celog albuma. Dobra je to ploča sa deset pesama pristojne ’90s svirke i ako volite Cannibal Corpse i slične ispisnike, ovo treba overiti:

https://vilecreation.bandcamp.com/album/dawn-of-the-vile

Eyes of Agony su novi projekat Dannyja Cinicoloa, a koji je u osamdesetima i devedesetima svirao u pionirskim italijanskim death metal projektima poput Excidium i Maleficarum. Neće nikog iznenaditi ako kažemo da debi album Eyes of Agony, naslovljen When They Return ima u sebi dosta old school štofa, ali ovo je moderno odsviran i produciran album death metala koji voli velike rifove, horor atmosfere i puno čvrstog, mošerskog gruva. Pošto sam lenj čovek, najlakše mi je da ovo uporedim sa šampionskim radom poljskih Vader i da možda malo gunđam da je produkcija ovde PREVIŠE upeglana i da, iako razumem da je većina muzičara na ovoj ploči okrenuta „tehničkijoj“ strani death metala, Eyes of Agony mogu da profitiraju od MALO prljavštine. No, u principu je to DOBRO:

https://awakeningrecordscn.bandcamp.com/album/when-they-return

Ugođeniji sa mojim perverznim prohtevima su Kvebečani Saccage sa svojim četvrtim albumom, Chrohophage. Kako ovo izdaje Caligari Records tako i znate da mi se ne mora verovati na reč i da postoji  indikator da je u pitanju „objektivno“ dobra muzika, a Saccage isporučuju album moćnog, stilski sirovog a kompozitorski sofisticiranog death metala čiji zvuk je varljivo jednostavan i veoma efektan. Pritom, ovde ima ne mala količina  crust punka umešana sa kvalitetnim death metal krljanjem! Pevanje na Francuskom je pogotovo dobar element, a bend impresionira lakoćom sa kojom svira komplikovane pesme tako da zvuče tečno i prirodno. Sjajno:

https://caligarirecords.bandcamp.com/album/chronophage

Killed je nekakav death-sludge hibrid iz Montreala i zvuči dosta solidno na debitantskom minialbumu Victims of the Present. Ovo je više gruverska nego „tehnička“ muzika, ali ume da udari solidan teški gruv a i zvuk je takav da vam malo pomeri mozak pa, evo, poslušajte, a ako vam se svidi, daunloud plaćate po želji:

https://killedsludge.bandcamp.com/album/victims-of-the-present

Finci (Psychoparalysis) rade progresivniji death metal na svom drugom albumu, Spectrum of Suffering, sa dakle, čestim promenama tempa i ritma, ali ovde se i krlja pošteno i za sve pare. Grupa je napravila razmak od trinaest godina između dva albuma (popunjavan kraćim izdanjima) i zanimljivo evoluirala svoj zvuk tako da se doda progresiva a da se death metal horor ne zapostavi. Meni se vrlo dopada:

https://psychoparalysis.bandcamp.com/album/spectrum-of-suffering

Za nešto još agresivnije ali i tehničkije tu je Indomitable Hostility, split album američkih Replicant i danskih Elitist. Replicant rade taj svoj progresivni/ tech-death sa avangardnim elementima kao matori, pišući tri odlične, zrele pesme sa mnogo gruva i ukusnim eksperimentisanjem a gde je četvrta, eto, obrada Cocteau Twins! Dobar, bogat zvuk takođe. Elitist su bliži klasičnom death metalu i još agresivniji, sa urgentnim rifovima i rafalnim blastbitom i sve to u opet dobroj produkciji. Izvrsna ploča izvrsnog death metala.

https://replicantband.bandcamp.com/album/indomitable-hostility

Danski Maceration postoje od 1990. godine, doduše uz prekide, ali njihov četvrti album, Mercy to the Miserable definitivno nudi klasičan skandinavski death metal u modernoj produkciji. I to je odlično, čuje se ovde da je bend mator, sazreo, sa dva nova i tri stara člana u postavi koji svi zajedno krljaju tradicionalni teški gruv niskog štima i melodičnih rifova. Meni je ovo jako lepo:

https://maceration.bandcamp.com/album/mercy-to-the-miserable

Sa australijskim Golgothan Remains u principu uvek znate na čemu ste. Bend već deceniju i kusur nudi kvalitetan, energičan a ipak slojevit black-death metal pa tako i treći album, Born from Darkness Absolute u manje od pola sata strpa sedam pesama ozbiljne krljačine ali i memorabilnih gitarskih tema i melodija. Iako sviraju i brzo i žestoko, Golgothan Remains su daleko od onih bendova koji ne razumeju važnost dinamike i ovo je album lepih amplituda i odmerenih melodija. Plus taj slatki omot sa poluraspadnutim Jovanom Krstiteljem! Vrlo dobro i još jedan slem dank za Dark Descent records:

https://darkdescentrecords.bandcamp.com/album/born-from-darkness-absolute

Deo 6: KROSŽANROVSKI RADOVI, AVANGARDA, NOISE ROCK, NOISE, POWER ELECTRONICS

Nospheric su… bend? Projekat? Jedan čovek? Svakako ovo je eksperimentalni spoj buke i metala, amorfan i apstraktan, sličniji power electronicsu nego ikakvoj rok muzici, ali koji i dalje koristi bubnjeve, gitare (i nasnimljene klavijature i semplove) da kreira svoje uznemirujuće, mučne prostore. Album/ minialbum  Biting Off the Tongues je meni dosta zabavan, negde između Sunn O))) i black metala pa ako vam se dopadne, a hoće, plaćate po želji:

https://nosphericdronedeath.bandcamp.com/album/biting-off-the-tongues

Mađari Grymheart snimaju za Scarlet Records a njihova muzika je kombinacija veoma melodičnog death metala i jako naglašenih folklornih motiva. Nije njihov drugi album, Wake Not the Beast, nešto mnogo po mom ukusu, dakle, JAKO je melodičan a produciran skarletovski ravno i nedinamično, no, ima on svoj šarm i jednu cheesy pompeznost koju mu ne mogu poreći:

https://scarletrecords.bandcamp.com/album/wake-not-the-beast

Denverski Wayfarer su generalno zanimljivi na ime spajanja amerikane sa blek metalom i njihov prošli album, American Gothic mi je bio prijatno iznenađenje te 2023. godine. Nova ploča, Riders Of The Setting Sun je i konceptualno i zvučno zrelija, dakle kompozicije su elegantnije a zvuk lepši mada cena jeste ta da se metal komponenta muzike svela na tragove. Ali dobar album je dobar album, a ovo je dobar album atmosferične, kinematične muzike koju svako može da sluša:

https://wayfarercolorado.bandcamp.com/album/riders-of-the-setting-sun

Deo 7: HEAVY METAL, POWER METAL

Mendiant iz Francuske sviraju šarmantnu kombinaciju heavy metala i punk rocka. Demo MMXXVI im počinje PREDUGIM introm (koji traje duže od ostale dve pesme) ali kad se krene u juriš, to bude dobro. Bend govori o pobuni seljaka protiv tiranske vladavine Šarla Petog, Ludog kralja, a svirka im je žustra, brza, melodična i zarazna, tačno na idealnoj sredini između panka i metala, i sa produkcijom koja je jeftina ali omogućuje da se sve dobro čuje. Bombona a po ceni koju sami odredite:

https://xmendiantx.bandcamp.com/album/demo-mmxxvi

Rum & Ruin je drugi album za londonski kvartet Cutlass i valjda je iz svega jasno da ljudi sviraju piratski hevi metal. No, Cutlass, za razliku od kolega ne rade sad već prilično maniristički power metal sa pomorskim popevkama i njihova muzika je melodični, ali prljavi i uličarski heavy metal i meni se to dopada. Nije u pitanju neko OTKROVENJE, ali album nudi prijatnu muziku i korektan zvuk, plus jednu gitaru svira rođeni Sarajlija Srđan Bilić koji je skoro dve decenije svirao u Pirates of Metal. Sasvim korektno!

Poljaci Sick Saints su svoj album nazvali Brutal Glam, ali nije ovo nešto BRUTALNO. Ovo je solidan, blago modernizovan kok-rok sa savremenom, zdravom  produkcijom i pesmama koje su zrelija verzija onog što smo slušali od sličnih bendova osamdesetih. Sasvim je to korektno:

Umbilicus su onaj američki projekat u kojem sviraju članovi Deicide i Cannibal Corpse a koji sam radi u stilu hard roka sedamdesetih. Drugi album, Ambiguous je više minialbum, sa pet lepih bluzerskih i gruverskih komada koji su i producirani živo i umiljato, kako se to u ono vreme radilo, sa finim harmonskim radom na vokalu ali bez preteranog upeglavanja, sa jebačkim bluz gitarama, te odličnim gruvom Cannibalovog bubnjara Paula Mazurkiewicza. Meni je ovo ODLIČNO:

https://umbilicusband.bandcamp.com/album/ambiguous

Australijanci Vanishing Point su mi previše tralala-melodični u temama i bombastični u zvuku da bih ih aktivno voleo, ali album Eremition ima neki šarm. Kao kombinacija power metala, progresive i malo klasičnog heavy metala, on uspeva da me u nekim momentima odobrovolji i pozitivno raspoloži tako, da, evo:

https://vanishingpointaus.bandcamp.com/album/eremition

Pa slatki su Central Force iz Vičite, sa svojim ultramelodičnim power metalom. Njihov debitantski EP Raise the New Flag je produkcijski još uvek na, recimo, demo nivou, iako je vrlo solidan, ali pošto je ovo muzika sa veoma ambicioznim harmonskim programom, složenim klavijaturističkim orkestracijama i vokalom multitrekovanim u jedno četiri oktave, naravno da bi neki pravi budžet ovde doneo još užitka. Pesme su dobro napisane, svirka je dobra i pevač Kyle Kissinger zvuči školovano a opet neposredno, sa jednom ljudskom, toplom ekspresijom u svojoj izvedbi i to je sve jako simpatično:

https://centralforce.bandcamp.com/album/raise-the-new-flag

Dobri su mi Jupiter Cyclops, ekipa iz Feniksa u Arizoni koja u svojoj muzici rekreira zvuk hard roka sedamdesetih što prelazi u novi talas hevi metala osamdesetih. Njihov drugi album, One Eye Opens ima bogami opasnih rifova i gitarskih harmonija, a nekakvi koreni grupe u stoner roku se čuju u dobrom gruvu što se ovde sačuvao. Fin provod:

https://jupitercyclops.bandcamp.com/album/one-eye-opens

Motivik su moderni heavy/ power metal iz Atlante i koliko razumem, hrišćani su po, jelte, ubeđenju i tematskoj orijentaciji. Novi EP Ghost Town svakako dropuje neke biblijske citate u stihovima, ali je muzika čvrsti, energični metal koji ne kompromituje tradiciju žanra. Možda i premoderni za mene, Motivik su mi svejedno bili dobri na ime inventivnosti u pisanju i aranžiranju pesama i generalne energije izvedbe:

https://motivikrr.bandcamp.com/album/ghost-town-ep

Breakker iz Filadelfije nastavljaju sa izbacivanjem kratkih ali slatkih izdanja. Do No Right opet ima samo dve pesme i nudi vrlo lep, klasičan ’80s heavy metal, sa čvrstom, rokerskom svirkom, pravovernim uličnim saundom, ali i melodičnošću u kojoj pevačica Clare Mairéad ima lepu centralnu ulogu sa svojim ubedljivim pevanjem. Sa Breakker nema greške do sada i pitam se kada će bend da sedne, napiše i snimi album jer mi se čini da je SAZRELO.

https://breakker.bandcamp.com/album/do-no-right

Nemci Daedric Shryne (još jedna referenca na Elder Scrolls, pa ko vodi evidenciju, nek udari crtu) svoj debi album, Galactic Pain sviraju tako da se epika u njihovom epskom hevi metalu čuje u žustrini i posvećenosti izvedbe, ne samo u velikim melodijama i pamtljivim rifovima. Konsekventno, ovo ima pesme visokog tempa (čak i sa blastbitom), puno propisne heavy metal krljačine, lepljive, zarazne melodije i himnične refrene i meni se, i pored bučne, pljeskave produkcije, veoma dopada:

https://daedricshryne.bandcamp.com/album/galactic-pain

Šveđani Wolf ne spadaju u onaj novi talas švedskog hevi metala, uglavnom zbog činjenice da mu prethode time da su osnovani polovinom devedesetih, ali i da je njihova muzika uglavnom kvalitetnije ili makar modernije producirana nego što je kod kolega poput Midnatt, Templar ili Tyrann. No, svejedno, oni jesu jedan od izvrsnijih švedskih hevi metal produkata u ovom veku. Tako onda i novi, deseti album, Hour Of The Wolf nudi vrlo pitak, kvalitetan metal u NWOBHM stilu sa kvalitetnom, punom produkcijom i mnogo osobenog šmeka. Wolf su naprosto vrlo dobri u pisanju pesama koje ne zvuče napadno „tehnički“ čak i kada jesu dosta ambiciozne, ali imaju i dobre rifčine, ložački, ulični stil izmešan sa tim naprednijim gitarskim aranžmanima i odlični su s koje god strane da ih gledate:

https://ff-wolf.bandcamp.com/album/hour-of-the-wolf

E, sad, Overture DEFINITIVNO spadaju u taj novi talas švedskog hevi metala. Ekipa iz Stokholma je već ove godine imala jedan EP, signalizirajući povratak među žive, a sada za ugledni Dying Victims Productions izbacuju novi EP, The Final Straw i to je pet pesama PRELEPOG old school ali new wave metala. Melodično, energično, ulično a zagledano u zvezde, ovo je skoro pa savršeno:

https://dyingvictimsproductions.bandcamp.com/album/the-final-straw

ALBUM NEDELJE

Mađarski Thy Catafalque je odavno u, jelte, sopstvenoj ligi i sada, sa trinaestim albumom možemo da kažemo samo da ovaj projekat svira prosto avangardni metal, bez potrebe da tražimo jasnije klasifikacije. Thy Catafalque je tokom ovih gotovo trideset godina rada imao i naklone doom i black metalu, i njih ćete čuti i na XIII: Sárga erdő, ali ovo je zaista pre svega Thy Catafalque-metal, sa Tamásom Kátaijem koji pesme pravi onako kako mu se uklapaju u koncept albuma, uspevajući da i kompozicije sa jako mnogo delova, promena harmonija i ritma, te referencama na razne metal žanrove i folk muziku ne zvuče kao nasumični krpež nego kao deo većeg, ambicioznog iskaza. Album je prepun memorabilnih motiva i melodija, plus na njemu je MASA gostujućih muzičara, gudača, duvača, pevačica i pevača i ovo je jedno totalno muzičko delo koje samo uzima formu metal albuma (nikada ne napuštajući metal osnovu sa distorziranom, rifaškom gitarom i čvrstim ritmom) da unutar nje mnogo i dobro, ali i vrlo zrelo eksperimentiše. Izvrsno:

https://thycatafalqueuk.bandcamp.com/album/xiii-s-rga-erdo

Ostavite odgovor