Ako vam je, a sigurno jeste, poslednjih četrdeset i kusur godina na pameti stalno bilo isto pitanje – šta da je John Rambo uspeo da se povuče i živi mirnim životom u planinskoj provinciji Centralne Jave, gde će obrađivati zemlju i musti krave, tamo je u miru osedeo i još ga je zadesilo da ima dvoje preslatke unučadi? – pa, konačno imamo odgovor na njega. Never Surrender (u originalu Serangan Balik, a što bi bio Protivnapad) je neka vrsta amalgama svih dobrano prorađenih podžanrova akcionog filma osamdesetih i devedesetih: ovo je film o vojniku koji je mislio da je rat ostavio iza sebe ali taj ga je rat sad aktivno potražio i ovaj mora da koristi svoje specijalne veštine kako bi improvizovanim zamkama i „primitivnim“ oružjem i oruđem pružio otpor brojnijem i bolje opremljenom agresoru; istovremeno ovo je i home invasion film sa većinom akcije koja se dešava na jednoj omeđenoj, srazmerno maloj lokaciji; takođe ovo je gerijatrijski akcijaš gde seda glava treba da mlađu generaciju nauči kako se kućni prag i ognjište brane od agresora i istovremeno joj očita nekoliko lekcija o stoicizmu i ljudskom dostojanstvu. Klinci na JuTjubu u komentarima ovaj vrlo sveže publikovani Netfliksov film opisuju kao John Wick + Taken, ali njegovi tropi su bili korišćeni u akcionim filmovima Howarda Hawksa i Sama Peckinpaha još u šezdesetima, a njegova brutalna, visceralna estetika više duguje osamdesetima nego novovekovnom senzibilitetu.

Indonežanski režiser Sidharta Tata je većinu svoje karijere vezao za televiziju, radeći brojne serije ali je poslednjih godina snimio i priličnu količinu žanrovskih filmova, radeći uglavnom natprirodne horore sa utemeljenjem u javanskom folkloru (Soul Reaper, Sakartul Maut, Waktu Maghrib 1 i 2). Prošle godine je snimio akcioni film Ikatan Darah a koji će kombinovati gangsterski zaplet i borilačke veštine i mada su ga ljudi poredili sa The Raid i ukazivali da nije jednako dobar, očigledno je da je ovo odradilo dovoljno posla na striminzima da se Tata zadrži u ovom žanru.

Za razliku od prethodnog filma koji je producirala kuća Uwais Pictures legendarnog indonežanskog akcionog heroja Ika Uwaisa, Never Surrender je originalna Netfliksova produkcija i ovo sa sobom nosi neke prednosti – kvalitetna globalna distribucija; film je u trenutku kada sam ga pogledao, tri dana nakon premijere, bio peti najgledaniji na Netfliksu – ali i neke mane. Ako bude delovalo da manama posvećujem više pažnje u ovom prikazu, vredi da se kaže da je Never Surrender sasvim kompetentan akcioni film sa klišeiziranom pričom, klišeiziranim ali simpatičnim likovima i nešto dobre, visceralne akcije te da ljubitelji ovog žanra neće biti razočarani sve dok ne očekuju novi The Raid ili novi The Night Comes for Us. Tata je ovim filmom, a koji je i kao i većinu svojih, i napisao (u saradnji sa Khalidom Kashogijem) sebi stavio u zadatak da uradi nešto sporije, u teoriji reflektivnije i melanholičnije, sa vezivanjem radnje za kuću i malo imanje negde u planinama Centralne Jave, gde će se u sudaru sa neurednom, haotičnom agresijom gradskog senzibiliteta na probu staviti ta filozofija života u kontaktu sa prirodom, jednostavnih dnevnih rutina, teškog, poštenog rada sa svojih deset prstiju i unutrašnjeg spokoja koji sve to, u teoriji, treba da donese.

Never Surrender počinje kao „običan“ porodični film gde otac svoje dvoje dece umesto na neko kršteno letovanje vodi kod dede na selo. Sin, amaterski fotograf što je tek ušao u pubertet i sve vreme na slušalicama vrti indonežanski boom-bap fank, i ćerka, nešto starija tinejdžerka što ima svoju ekipu sa kojom je u neprestanom video-četu sve dok ne nestane signala jer je dedina kuća BAŠ DALEKO od grada, su već u startu smoreni što će morati vreme da provode negde u zapizdini sa matorim, ćutljivim majčinim ocem koga jedva da poznaju jer je već decenijama izolovan od grada u svojoj ruralnoj samoći, se još i dodatno užasnu kada shvate koliko je dedina kuća primitivna ali otac insistira da će ovo biti samo na tri dana dok on završi neke poslove u gradu. Dodatno, on klince emotivno uceni time da je deda sada neka vrsta spone sa nedavno preminulom majkom i da im je ovo prava prilika da se sa njim zbliže.

Ne da to klincima mnogo znači, ali kad ih deda upregne da rade na imanju, kroz solidno urađenu montažu se dešava ona transformacija koju očekujete, sa decom koja shvataju vrednost teškog fizičkog rada i jedenja hrane koju ste svojim rukama, jelte, uzgajili. Takođe, kada neki lokalci probaju da klince iskoriste na posebno svirep i podmukao način, deda se stvori u trenutku da zaštiti decu svoje preminule ćerke i siledžijama se pošteno najebe majke. Ove dve stvari u sadejstvu čine da se unuci zaista zbliže sa dedom i film dosta uspešno čini da gledalac ovo prihvati i potisne svest da se svi prikazani događaji odvijaju u manje od 24 sata.

Istovremeno, saznajemo da je otac u Džakartu otišao ne da radi nešto pošteno nego da ucenjuje jednog političara dokaznim materijalom do koga je došao a koji bi ovome mogao da uništi karijeru i otera ga u zatvor. Naravno, otac je već u startu prikazan kao solidna jajara, neko ko misli da mu svet duguje mnogo više nego što mu je dao i koji smatra da su nekakav častan, težak rad i požrtvovanje za glupane, a to je sve pre nego što i čujemo da je on pare koje su ostale posle preminule žene prokockao i ovo mu je sada jedini „plan“ da nekako svojoj deci obezbedi pristojan život. Ispostavlja se, pak, da indonežanski političari na spid-dajlu imaju svog Velju Nevolju i kavačke čauše, tako da mučeni otac umesto sa punim džepovima para završava u hladnjači sa kravljim polutkama, vezan za stolicu i mučen da se sazna gde je uštekovao USB stik na kome se nalazi materijal. Takođe se ispostavlja da je greškom taj USB stik ostao u njegovoj torbici koja je zaboravljena kod dede u kući. Gangsteri koji rade za pomenutog političara imaju ne samo vojnu opremu već i vojni trening – vođa bande je, kažu studirao na vojnoj akademiji (mada je nije završio – i prilično je sigurno da jedan starac i dvoje dece neće biti u stanju da im pruže ozbiljniji otpor. Ili se bar tako misli!

Never Surrender nikako nije za ljude koji sede i gledaju filmove sa otvorenim notepadom i beleže nedoslednosti i kontradiktornosti u zapletu jer će se takvi vrlo brzo smoriti. Neke stvari su ovde još i prihvatljive (npr. Dedina kuća je, jelte, primitivna i spava se na podu, ali deda ima ultratanki, moderni laptop u šteku), o nekima uspevate da se naterate da ne razmišljate (udaljenost kuće od grada se drastično menja u zavisnosti od dela filma u kome se nalazite i jednim likovima treba sat ili dva da je pređu a drugima čitav dan), a treći vas šamaraju po licu iritantnom nepreskočivošću svoje nedoslednosti (signala mobilne mreže ima kad treba i nema kad ne treba). No, moglo bi se argumentovati da je najkontroverzniji element filma, od koga zavisi da li ćete ga uopšte gledati do kraja, onaj u kome deda, koji, kada shvati da će morati da brani kuću od utreniranog, dobro opremljenog i brojnog neprijatelja, prvo decu šalje sa parama što dalje odavde, da se sakriju i snađu dok on završi posao sa agresorima a onda kada ona kažu „ne, mi smo familija i branićemo se zajedno“, on uz osmeh pristane.

Sledi još jedna montaža koja u Rambo-susreće-Sam-kod-kuće stilu prikazuje dedu i decu kako prave improvizovane zamke (znate već, žice na tlu, drveni, oštri šiljci koji se njima aktiviraju itd.), postavljaju razno vatreno oružje na taktički odabranim lokacijama, vežbaju sa lukom i strelom. Unuk se čak i nafarba maskirnim bojama po licu. Ovo jeste momenat u kome film najviše rizikuje da upropasti svu dramsku pripremu što ju je do tada napravio, pogotovo što se i ne bavi ikakvom moralnom dilemom koju bi deda mogao (i trebalo) da ima, već pre svega unukinim brigama što će, eto, sutra možda morati da ubije neke ljude. Ali, rezonuje ona, ipak je to samoodbrana pa je moralno opravdano. Iz ovog ili onog razloga, u ovoj porodici su svi hrišćani i klinka stalno komunicira sa Bogom tokom stresnih momenata akcije, pa se i prekrsti u jednoj sceni. Ne znam koliko je to značajno ili provokativno imajući u vidu odakle je ovaj film, ali prilično je jako naglašeno.

Do ovog trenutka je već jasno da deda nije obični vredni zemljoradnik koji kupuje med od lokalne gluvoneme devojke i motikom okopava svoje skromne useve. Gledalac je već izvesno vreme svestan da on ima prošlost u specijalnim jedinicama indonežanske armije i u jednoj sceni se saznaje i da je iz te armije otišao nakon što je tokom akcije bio primoran da uradi onako kako mu je bilo naređeno umesto onako kako je bilo jedino moralno ispravno. Njegov stoicizam, samoća i život daleko od civilizacije su onda i neka vrsta njegovog decenijskog napora da pronađe oproštaj što je preklinjuću ženu sa detetom ostavio na milost i nemilost trgovaca ljudima iako je imao šansu da ih spase. Sada je, rezonuje on, prilika da odbranom svoje dvoje unučadi nekako oduži ovaj karmički dug…

Glavnog junaka po imenu Hari Eyang igra Lukman Sardi, poznati i popularni indonežanski glumac kome je ovo prva akciona uloga. Sardi je za potrebe filma prošao rigorozan trening (i ozbiljno se napucao) a onda je tu i solidna maska koja čoveka od svega 55 godina (moje, dakle, godište) kredibilno pretvara u ubedljivog „dedu“. Sardijeva gluma, njegovi izrazi lica i gestikulacija su u dobroj meri ono što prodaje premisu filma, njegove bizarne skokove u logici i motivaciji i daje mu emotivni gravitas, svakako značajno više nego klišeizirani, nemaštoviti dijalozi.

Dvoje dece (Callista Arum i Sultan Hamonangan) su takođe solidni, mada su, moglo bi se reći, negativci ono što filmu zapravo daje teksturu i čini ga zabavnim sred sve te njegove velike dramske ozbiljnosti i melanholične refleksije. Donny Alamsyah i Derby Romero obojica daju snažne, karikirane ali šarmantne portrete psihopatskih gangstera od kojih svaki ima neki svoj šmek. Alamsyah je veteran indonežanskog akcionog i horor filma – igrao je i u Merantau Warrior i u oba Raida, u V/H/S/94, Qodrat 2 itd. – a Romero je svestrani glumac (i režiser) i igrao je i u Ikatan Darah. Njih dvojica su svaki za sebe odlične face u ovom filmu i dobijaju prostora da se šire sa svojom psihopatskom, zlom aurom, da gledaoca toliko nanerviraju da će na kraju stojećki navijati kad dođe momenat da im deda Hari presudi. Pored njih dvojice, tu su i David Hendrawan i Ismi Melinda, oboje u manjim ali zapaženim ulogama. Lepo je, naprosto, kada akcioni film ima prominentne, upečatljive, dobro stilizovane henčmene, i ne samo da je Melinda sa svojom kratkom kosom i dva sai bodeža koje nosi na panciru vizuelno sjajna, nego je i njihova međusobna hemija solidna. Čovek prosto oseća kako mu pljuvačne žlezde rade u overdrajvu anticipirajuči kako će Hari i njegovo dvoje mezimaca da dispečuju svakog pojedinačnog od ovih negativaca, nadajući se što maštovitijim i krvavijim završnicama.

I film tu apsolutno ne razočarava, mada moram da priznam da sam posle prvih 5-6 minuta bio spreman da ga ugasim i uzmem da gledam nešto drugo. Naime, Never Surrender kreće u flešbeku, prikazujući deo akcije specijalne jedinice koje je Hari bio član negde početkom veka i ovo je gotovo do parodije paradigmatičan „netfliks akcijaš“ sa toliko tamnom slikom da su sve što vidite nekakve žute mrlje na crnoj pozadini i dezorijentišući rezovi.

Znam da sam dozlaboga dosadan sa svojim gunđanjem kako moderni filmovi preziru ideju kontrasta i apsolutno zloupotrebljavaju HDR kamere da snimaju noćne scene bez posebnog dodatnog osvetljenja ali uvod u Never Surrender bi, mislim, trebalo da bude apsolutno alarmantan za svakoga ko gleda filmove generalno. Ovo nije tek „tamna“ scena već bukvalno scena u kojoj se ništa ne vidi i od pomisli da ću gledati film od skoro 140 minuta sa ovako snimljenom akcijom sam malo sebi povratio u usta.

Srećom, ostatak filma nije ovoliko neosvetljen. Ali jeste desaturisan i mada je to očigledno bio Tatin estetski izbor, kako bi se postigla ta željena ozbiljna i melanholična atmosfera, treba da se spremite na MNOGO scena koje planinski krajolik Centralne Jave prikazuju u nijansama sivog, sa forsiranjem oblačnog neba, kiše, izmaglice. Ima to svoju lepotu, da ne bude zabune, kadriranje je dobro i promišljeno, ali ume da bude i vizuelno monotono kada tokom dnevnih scena ne vidite praktično ni jednu primarnu boju na ekranu.
Akcija je onda pristojna i šarmira svojom brutalnošću, ali uz neke ozbiljne primedbe koje treba uzeti u obzir.

Prva je korišćenje CGI tehnologije za neke od scena. Tipično nisam nekakav zakleti protivnik digitalnog retuširanja i pojačavanja akcionih scena, posebno u filmovima nižeg budžeta gde bi postizanje istog rezultata zahtevalo da se pedesetpetogodišnjak rve sa divljim veprom – mislim, vepar bi mogao biti povređen – i da se savršeno dobra brvnara u planini spali do temelja, ali ove dve scene, dakle ona u kojoj se Sardi rve sa divljim veprom i ona u kojoj se on i Alamyah bore u zapaljenoj kući BAŠ izazivaju kognitivnu disonancu i ne izgledaju dobro. Ovo je pogotovo vidljivo u kontrastu sa ostatkom filma koji je režiran da izgleda skoro naturalistički, sa čvrsto uspostavljenim osećajem da gledamo prave ljude u pravoj kući i mislim da je trebalo da bude rešeno na drugačije načine.

Drugo je to kako su borbe režirane i montirane. Sama koreografija je OKEJ. Ne sad nešto IZVANREDNA, dakle, nikako na nivou The Raid, ali Habib Abdil Bari kao koreograf borbi i Jakaria Al Ansori kao njegov pomoćnik i Sardijev dubler su se potrudili da naprave solidnu kombinaciju klasičnog spektakla azijskih borilačkih veština sa skokovima, blokadama, čišćenjima i korišćenjem oružja, sa modernijim, MMA akcijom inspirisanim momentima borbe u parteru, bacanjima, polugama. Koreografije su formalno solidne mada je njihova izvedba i malo sporija nego što smo navikli da gledamo poslednjih godina – pogotovo otkada je Kensuke Sonomura postao svačiji omiljeni koreograf i direktor akcije koji od svojih glumaca pravi nadljude-na-speedu – ali najveći problem je u samoj režiji koja se oslanja na dobro kadriranje, dobro osvetljenje, ali onda naprosto nepodnošljivo visoku frekvenciju rezova.

I, dobro, i ovde sam verovatno svima dozlogrdio insistiranjem da je akcija najbolja kada režiser pusti glumce da rade i seče scene samo kada je neophodno – ali istorija ovo nepobitno, već decenijama potvrđuje, stavljajući autore od Jackiea Chana, preko Tima Tjahjanta do Kensukea Sonomure za glavu iznad kolega koje češće posežu za rezovima i time scene čine manje tečnim i generalno manje impresivnim. Tata ovde nažalost svog montažera Ahmada Fesdija Anggoroa baš tera da zaradi svaku paru i akcioni momenti su stalno sečeni kadrovima snimanim iz drugog ugla sa konstantnim prekidanjem toka akcije i kamerom koja se, jelte, trese.
Ovo jeste problem a koji se donekle ublažava time da su ove scene uglavnom vrlo solidno osvetljene i da se akcija u njima generalno dobro vidi. Takođe, Tata i njegovi koreografi su dovoljno maštoviti i akciona publika ovde dobija DOBAR program pucanja, šaketanja, udaranja letvama, ubadanja noževima… Štaviše, scene na otvorenom, sa dosta trčanja, korišćenja luka i strele i zamki su režirane i najbolje, sa pogotovo odličnim krešendom borbe u kojoj dvoje dece moraju da savladaju utreniranog komandosa, gde visceralna brutalnost filma udara jaku amplitudu. Generalno su scene sa probijanjem vratova i glava strelama i najukusnije izvedene, ali da ne grešim dušu, i finalna tuča između Harija i Alamsyahovog lika je vrlo solidna čak i pored tih CGI plamenova koji unaokolo ližu a ništa ne, jelte, oližu.

Never Surrender ima i još jedan očigledni problem a koji je uzgredno pomenut u jednom od gornjih pasusa: naime on traje gotovo 140 minuta, što za akcioni film sa ovako malo zapleta apsolutno previše. Tatino pripovedanje, ruku na srce, nije preterano razvučeno i nisam tokom gledanja pravio pauze da vidim koliko još ima do kraja, ali je ovo zaista mogao a možda i morao da bude vitkiji i efikasniji rad u kome će bonding između unučadi i dede da bude urađen ekonomičnije, a podzapleti ušnirani u radnju organskije tako da se drama i akcija prožmu na jednom dubljem nivou. No, onog trenutka kada film ne morate da uklapate u bioskopski raspored očigledno je da mnoge kreativne kočnice popuštaju i dobijamo to što smo dobili.
Ipak, nismo tako loše prošli. Sardi je šarmantan u svojoj prvoj akcionoj ulozi, deca su cool, a negativci još više cool i memorabilni. Priča je jednostavna i prepuna rupa i nelogičnosti ali je i dovoljno duševna i uspešno na kraju stavlja starijeg, ćutljivog čoveka naspram ne samo psihopatskih kriminalaca koji bi da mu oskrnave spokoj već i unučića koji su vezani za gradsku vrevu, moderni sleng, modernu muziku i koji tokom ovog iskustva kredibilno proširuju vidike i prihvataju da im je deda cool – uprkos tome da mu do kraja prigovaraju za muzički ukus – i Never Surrender se sasvim dostojanstveno doveze do svog kraja. To da taj kraj malo možda tizuje i potencijalni nastavak jeste simpatično, ali imajući u vidu da je najharizmatičniji deo glumačkog ansambla eliminisan, pitam se da li bi nešto tako bilo potrebno. U svakom slučaju, ljubitelji azijskog akcionog filma ovde imaju rašta da upale Netfliks i sve dok ne očekuju otkrovenja, lepo će se provesti.

