Nije neka tajna da volim Toma Taylora a i da se iz pomalo i neobjašnjivih razloga interesujem za savremeni dečiji strip i to kako se superheroji mogu ovaplotiti u ovom medijumu, pa sam onda, sačekavši da početkom Oktobra izađe kolekcija, sa zanimanjem i pažnjom (i, dobro, malo i zadovoljstva) pročitao šestodelni miniserijal C.O.R.T.: Children of the Round Table koji su Australijanac i italijanski ilustrator Daniele Di Nicuolo uradili krajem prošle i početkom ove godine. Na kolorima je ovde bio pouzdani Rain Beredo a letering je radio Wes Abbott, što je onoliko mejnstrim tim koliko je moguće naći u savremenom superherojskom stripu i jedan kuriozitet vezan za ovaj partikularni strip je to da je Taylor sa DC-jem nekako uspeo da ispregovara da autorska prava ostanu kod njega. Dakle, ovo je creator-owned strip koji izlazi za DC i nije skrajnut na marginu i odsutan iz njegovog marketinga, a što je, priznajem, osvežavajuće za videti.

Naravno, cena toga je da C.O.R.T. ne pripada “glavnom” DC univerzumu i za sada se dešava u odvojenom univerzumu na koji Taylor polaže prava. Ovo, razume se, ima pravnog i ekonomskog smisla jer sam prilično siguran da Australijanac sa ovim ima ambiciozne planove, pre svega da ga pretvori u crtani film za neku od danas aktuelnih produkcija orijentisanih na striming – kako je već bio slučaj sa njegovim stripom za decu The Deep – i u tom slučaju bi povezanost sa DC-jevim likovima i svetovima bila više prepreka nego prednost, znajući koliko licenciranje ume da bude pipav posao. Ipak, ako C.O.R.T. bude uspešan, pogotovo u smislu prodaje kolekcije, i Taylor sa kolegama izgura i drugu sezonu stripa – koju je već nezvanično i najavio – i krenu neke ozbiljne priče za ekranizaciju, neće me iznenaditi da se u ovom stripu pojave i neki DC-jevi superheroji.
Nije da Tom Taylor već nije za DC radio strip smešten u „viteški“ kontekst gde smo videli srednjevekovne varijetete omiljenih superherojskih faca (Dark Knights of Steel, naravno) i zapravo to da C.O.R.T. ne koristi poznate i postojeće DC likove pomaže da ovo ne bude samo Dark Knights of Steel za mlađu publiku.
Ono što C.O.R.T., pak, jeste, je jedna prilično algoritamski sklopljena feelgood avantura za decu koju neću nazvati generičkom ili površnom ali koja svakako nije sebi u zadatak stavila revolucionisanje žanra ili nekakav originalan, prevratnički rad sa svojim motivima. Ovo je konfekcija, prilično udobna i nimalo neprijatna za čitanje, pogotovo uz veoma lepu grafičku opremu koju nudi ostatak kreativnog kvarteta što potpisuje ovaj strip, ali imajući u vidu da se C.O.R.T. bavi, jelte legendarnim kraljem Arturom, njegovim legendarnim vitezovima i oponentima, fer je primetiti da on nije na kraju ispao legendaran strip. Verujem da je ovo sasvim prikladno štivo za decu od recimo sedam-osam ili deset godina i pozdravljam svaki strip koji ovoj demografiji eksplicitno pokazuje da su fašisti, jelte, gomna, no istovremeno C.O.R.T. ne istupa dovoljno daleko iz formata detinje fantazije gde su svi heroji, svi prijatelji i gde ne postoji gotovo nikakva tenzija u pripovedanju, da bi, bar tako mislim, bio formativno čitalačko iskustvo za klince, koje će im ostati duboko upisano u sećanjima za decenije koje dolaze.

Ovo jeste malo šteta, pogotovo što je Taylor u principu poznat po svojim prilično prevratničkim radovima sa DC-jevim superherojima u serijalima poput Injustice ili DCEASED, gde je takođe umeo da isporuči feelgood herojski sadržaj, ali uz njega su dolazila iznenađujuće smela prekomponovanja klasičnih DC motiva, smisleno žrtvovanje likova, radikalno preispitivanje njihovih motivacija i psihologija koje se graničilo sa ekscesom. C.O.R.T. nema ništa slično*, i mada je primamljivo reći da Taylor naprosto ne ume da radi sa narativom gde ne sme da spektakularno ubija glavne likove radi šokiranja čitaoca, ja odbijam da u ovo poverujem. Uostalom, njegovi mejnstrim stripovi poput Titans su pokazali da je ovo savršeno moguće i da on u svom pisanju ne mora da se oslanja na šok-taktike, ili makar ne na one najjeftinije, da bi ono bilo uspešno.
*mada ima jedno iznenađenje vezano za predsednika SAD
C.O.R.T. možemo i treba da poredimo i sa još jednim Taylorovim stripom a koji nije izlazio za DC. Seven Secrets je notabilan po tome da su na njemu takođe radili Taylor i Di Nicuolo, i mada je ovaj creator-owned serijal za BOOM! Studios bio „odrasliji“ superherojski/ pustolovni strip, on ne samo da je već isprobao neke motive koje Taylor ponavlja u C.O.R.T. (kombinacija fantazije i realpolitike iz stvarnog, našeg sveta) već je i u njemu glavni junak bio mlada osoba koja otkriva „tajnu istinu“ o svetu oko sebe i ona ga radikalno menja i stavlja na put avanture gde će morati da izraste u herojsku figuru ili umre (ili, jelte, i jedno i drugo).
C.O.R.T. ponavlja sličnu matricu, ali ovo je ansambl-strip a članovi tog ansambla su veoma mlada deca, dakle, mladi tinejdžeri ili tvinejdžeri, koji tek što su prešli prag adolescencije i počeli da se ovaploćuju kao individue.
Taylor svoj zaplet smešta u moderni trenutak, ali ga zasniva na kontinuitetu sa arturijanskim mitom za koga se u ovom stripu postulira da stoji u pozadini globalnih političkih gibanja na planeti Zemlji. Ekipu glavnih junaka ove priče na početku zatičemo na fudbalskoj utakmici gde klinci igraju malo važan turnir pre početka zvanične ligaške sezone. Ovo je savremena Amerika gde ne samo da postoji kakvo-takvo interesovanje za, jelte, nogomet, već i gde devojčice i dečaci igraju zajedno u mešovitim timovima. Taylor činjenicu da su glavni junaci i junakinje C.O.R.T. deo istog kluba i da treniraju zajedno koristi i kao osnov za nekakvu njihovu podrazumevanu inklinaciju ka timskom radu koja će im pomoći kada se suoče sa kasnijim OZBILJNIM iskušenjima i pretnjama i to je, mislim, sasvim dobra ideja, pogotovo što strip stalno ponavlja poente vezane za važnost kolektiva kao prostora uzajamne podrške i kapaciteta za postizanje onoga što je individui nedostižno. Taylor je, naravno, stari zatočnik modernih levičarskih ideja i C.O.R.T. je, podrazumeva se, izrazito woke strip po mnogim parametrima – ansambl protagonista je rodno i rasno šarolik, žene zauzimaju važne pozicije moći u stripu, a tu je i jedan trans lik za koga će ciljna publika tek sa zadrškom od nekoliko godina možda shvatiti da je trans, dok ćemo mi stariji odmah skapirati i sa odobravanjem i osmehom klimnuti glavom kako je to Taylor zamumuljio da ne bude PLJUS U FACU a da se pošalje jedna pozitivna, osnažujuća poruka.

Sasvim je, mislim, normalno da se deci kroz ovakve stripove šalju pozitivne poruke o vrednosti prepoznavanja i poštovanja razlika, ali i vrednosti prepoznavanja da je individualizam, ta slavljena vrednost zapadnog, pogotovo severnoameričkog društva, kroz upliv neoliberalnih načela u javni diskurs pervertiran u nešto što ima toksičnu dimenziju i što podstiče paranoidan strah od kolektiva i bilo kakvog kolektivizma. C.O.R.T. na par mesta ukazuje na to da su prijatelji vrednost u čovekovom životu koju ništa drugo ne može da nadomesti i ovo je, mislim, jedna od njegovih najboljih poruka, pogotovo što je plasirana kroz prikaz lika koji je na putu da postane stereotipni antiheroj podvrste „usamljeni vuk“, dakle, neko ko sebe vidi kao nosioca traume koju drugi ne mogu da razumeju i koji onda izbegava njihovo društvo i dobronamerne ponude da mu se nađu. Volim što Taylor, koji je pisao ne jednog nego MNOGO usamljenički nastrojenih, ćutljivih maskiranih superheroja – uostalom trenutno piše Betmena u magazinu Detective Comics – deci u ovom stripu pokazuje da je ovo u suštini toksična fantazija koju bi trebalo da prevaziđu.
To su otprilike najdublje dubine u koje će C.O.R.T. otići i većina stripa je, rekosmo, feelgood avantura u kojoj pomenuta grupa klinaca mora da se apgrejduje iz fudbalskog tima u borbenu mašinu što će spasti svet. Ovo se dešava tako što naši junaci, usred LARP avanture u obližnjoj pećini naleću na gomilu oružja iz srednjeg veka gde po jedan komad oružja bira po jednog klinca a onda se ispostavlja da su ovo sve legendarni komadi koji su pripadali legendarnim vitezovima okruglog stola PLUS da duhovi ovih vitezova, Lanselota, Gavena, samog Artura itd, zapravo žive u tim mačevima i kopljima i da će se oni deci obratiti, obaveštavajući ih da su im sada detinjstva, izvinite, završena i da su stavljena na sudbinsku misiju da spasu svet.
Taylor čini C.O.R.T. možda i previše udobnim za mlade čitaoce. Umesto da se iskoristi energija šoka pa možda i traume vezana za to da je klincima odjednom na pleća natovarena strahovita odgovornost koju ovi nisu tražili i možda je ne žele, narativ stripa dalje ide isuviše zgodnim putem. Deca odmah nalaze mentore koji će im pomoći da iz zblanutog fudbalskog tima postanu moderni vitezovi sa natprirodnim moćima, a magijska rešenja su tu da se ne samo obezbedi da njihovi roditelji sve vreme budu sa njima i da niko nije zabrinut za ičiju bezbednost, već i da se JEDNOM trilerskom elementu zapleta – to da je baka jednog od likova kidnapovana od strane mračnih sila koje će je, pretpostavka je, mučiti kako bi saznale gde su deca – oduzme najveći deo napetosti. Baka ne samo što je prikazana kao potpuno superiorna u odnosu na svoje tamničare nego i naši novopečeni vitezovi dobijaju sasvim dovoljno vremena da treniraju i postanu opasni ratnici pre nego što krenu u spasilačku misiju.

Ovo svakako malo otupljuje oštricu zapleta i čini mi se da Taylor, neko ko inače pravi zaista paklene trilere zbog kojih izgrizete nokte do krvi od nervoze dok ih čitate, ovde odlazi predaleko u drugu stranu, računajući da decu-čitaoce ne treba stresirati. Rezultat je strip u kome su nekakvi ulozi onda veoma niski bez obzira što nam scenario govori da su se deca namerila na najveću silu na svetu – finalni sukob se, evo da spojlujemo, dešava u Beloj kući jer Taylor ne može a da ga malo ne zavuče Amerikancima – i ni u jednom trenutku nemate utisak da su naši junaci u bilo kakvom riziku, pa je time i njihov finalni trijumf nekako manje značajan. Taylor ovo pokušava da donekle temperira zlokobnim nagoveštavanjem da bi u budućnosti moglo da se desi nešto strašno, ali to svakako nije dovoljno da C.O.R.T. bude napet narativ.
To neko preterano podilaženje „dečijem“ senzibilitetu se primeti i u tome kako autori tretiraju ideju sukoba i borbe. Oružja koja su deci data na korišćenje i koja su ih, rekosmo, odabrala, nisu, jelte, dizajnirana za „neletalno“ onesposobljavanje protivnika. Ovo su mačevi i koplja, lukovi i strele, napravljeni da seku i probadaju ljudska tela, i Taylor onda mora da smisli a De Nicuolo da nacrta borbe u kojima neće biti ni krvi niti sugestija ikakve ozbiljnije povrede. Štaviše, jedan od ženskih likova je prikazan kao radikalna pacifistkinja i tokom njene obuke fokus je upravo na neletalnim tehnikama borbe – sa lukom i strelom. Što, jelte, deluje bizarno kao koncept, ali DC-jevi stripovi ovo rade sa Green Arrowom već duže od osamdeset godina i nije da je Taylor prvi morao da se rve sa idejom nesmrtonosnog korišćenja oružja koje je dizajnirano da ubija na daljinu.
Sve ovo možda ne bi ni funkcionisalo, ali Taylor zna da na svojoj strani ima OPASAN grafički tim i da je na njemu pre svega da napiše brze, duhovite dijaloge u kojima će klinci izvaljivati simpatične prijave a da će se Di Nicuolo pobrinuti da nam se strip proda kao dinamična akciona avantura. I nije u krivu. Dijaloške razmene između likova – uključujući vitezove čije ličnosti žive u oružjima – su sasvim zabavne iako sasvim predvidive a Di Nicuolo radi onaj svoj prepoznatljivi blend manga-stila koji se u ovom stripu i vidno oslanja na Full Metal Alchemist, i zapadnjačke superherojske ili superherojski inspirisane akcije. Likovi su grafički veoma lepo i distinktno dizajnirani i zapravo je Di Nicuolova grafička karakterizacija presudna jer u samim dijalozima praktično nema razlike između likova, a starije osobe takođe izgledaju zanimljivo, uključujući predsednika SAD koji kao da je išetao iz One Piece, pomenutu baku jednog od likova i čarobnjaka Merlina što i sam emituje jaku šonen energiju i šarm.
Kompozicije su, pak, ekstremno dinamične i Di Nicuolo veoma često radi sa iskakanjima iz kadrova, lejautom koji stalno varira broj i raspored kadrova po tabli i zanimljivim superpozicijama scena preko drugih scena. Retki su crtači čije su kompozicije ovoliko BUČNE i in-your-face a da to nije zamorno za oko, no Italijan tačno zna kako da izvuče maksimum intenziteta iz njih a da one i dalje budu lake i intuitivne za praćenje. Beredovi kolori su onda dodatna pomoć u ovom smislu ali i važan deo karaktera stripa, sa tim snažnim, jarkim a dobro uklopljenim bojama, dok se Abbottu mora odati posebno priznanje za oživljavanje dijaloga velikog ansambla nekim dovitljivim grafičkim (i kolornim) rešenjima koja čine da sve izgleda i lepo ali i da se lako prati ko izgovara koju repliku – što nije beznačajno kada je na slikama MNOGO likova a od kojih su neki samo komadi oružja koje drugi likovi drže u rukama.
C.O.R.T. nije, dakle, LEGENDARAN strip ali je ugodan. Za nas matore ovo je prijatnih stopedesetak strana konfekcijske ali za čitanje neuvredljive akcije a deca svakako mogu da se obraduju nečemu što ih možda neće intelektualno provocirati ali se hoće uklopiti sa nekim njihovim prirodnim fantaziranjima. Utoliko, volim što ovo postoji i nadam se skoroj najavi nekakve druge sezone a vi kolekciju možete kupiti ovde.

