Bilo je naravno samo pitanje trenutka kada će na red za igranje doći Chip ‘n Dale Rescue Rangers,* stari Capcomov hit sa Nintendo Entertainment Systema, primer igre koju pravi zreo, izbrušen tim profesionalaca što su već u igračku istoriju ugradili neke od najvažnijih platformskih igara svih vremena, na konzoli u sedmoj godini njenog života, dakle već dubokoj starosti kada je malo tajni njenog hardvera ostalo neotkriveno iskusnim programerima. Ako za jedno od svojih životnih interesovanja odaberete „osmobitne platformske igre sa licenciranim likovima“ – a ne kažem da je to pametno ili zdravo – Chip ‘n Dale Rescue Rangers je naprosto nezaobilazan kamen-međaš te partikularne grane industrije video igara. I ne bez razloga.
*delovaće kao bizarna konvencija, ali takva je: naslov igre se piše bez dvotačke za razliku od naslova televizijske serije čija je ovo adaptacija a koji ima dvotačku

Chip ‘n Dale Rescue Rangers nisam nikada ranije igrao, uglavnom zato što se radilo o igri u kojoj glavne uloge imaju Čip i Dejl, dva čipmanka, to jest dva primerka posebne vrste američkih veverica, a koje sam ja, možda i neopravdano ali, ako ćemo pošteno, PRILIČNO opravdano uvek smatrao nekom vrstom trećepozivaških Diznijevih likova, šarmantnih ali nedovoljno kapacitetnih da im se pripiše protagonizam. Naravno, ovakvo moje mišljenje je bilo pod snažnim uticajem medijuma kroz koje sam najfrekventnije trošio Dizni-sadržaj.
Čip i Dejl, kod nas prevođeni i kao Čip i Dejl a kasnije kao Tik i Tak (pa ponovo Čip i Dejl) su bili redovno prisutni u svim domaćim strip-magazinima fokusiranim na Diznijeve stripove i mada sam voleo njihov simpatični vizuelni dizajn i mini-sitkome koji su se ticali održavanja domaćinstva u šupljini drveta, sakupljanja žireva i drugih koštunjavih plodova, te sukoba sa drugim Diznijevim likovima, poput madam Mim, ovo sam po pravilu doživljavao kao filer, dakle, sadržaj kojim se popunjava prostor oko važnijih, interesantnih i BOLJIH stripova o Paji Patku ili Mikiju Mausu iz pera Carla Barksa, Floyda Gottfredsona i drugih važnih autora.

Svakako, Čip i Dejl su svoje početke imali na filmu još krajem četrdesetih godina prošlog veka, i njihovi sukobi sa Plutonom i Pajom Patkom su bile anarhične animirane komedije sa dva mala lika koji se suprotstavljaju velikim, po definiciji pretećim neprijateljima, ali te sam crtane filmove gledao znatno ređe nego što sam čitao stripove o ove dve veverice pa mi je onda i kada sam odrastao u glavi ostala predrasuda da su u pitanju manje važni likovi čije pustolovine nisu zanimljive.
No, do kraja osamdesetih Čip i Dejl su za sebe izboksovali dovoljno popularne podrške – opet, verujem, kroz stripove – da je televizijsko krilo kompanije Walt Disney odlučilo da im napravi sopstvenu televizijsku seriju. Ovo je, svakako, u ne maloj meri bila refleksija uspeha prethodne Diznijeve animirane serije, legendarne Duck Tales a koja je, da se ne zaboravi, predstavljala prepakivanje klasičnih strip-narativa Carla Barksa za novi medij i novu generaciju. Čip i Dejl, naravno, nisu imali tu vrstu legendarnih strip-pustolovina u svom CV-ju pa je serija, kada je debitovala na Diznijevoj kablovskoj televiziji The Disney Channel 1989. godine, svoje junake stavila u sasvim novi kontekst.

Chip ‘n Dale: Rescue Rangers, trosezonska serija koja je, nakon premijere kod Diznija, kroz sindikaciju išla po brojnim američkim kablovskim kanalima, najčešće u kombinaciji sa Duck Tales i još dve aktuelne animirane serije (u okviru tzv. The Disney Afternoon bloka) prikazivana je do Novembra 1990. godine i mada je danas ne pamte sa istom količinom ugodne, opojne nostalgije kao Duck Tales, ostavila je dovoljno traga u srcima milenijalske i mlađe Gen-X publike da je pre četiri godine Walt Disney platio i Akivu Schaffera da režira hibridni animirano-igrani film takođe nazvan samo Chip ‘n Dale: Rescue Rangers a koji je neka vrsta postmoderne, zekarodžerovske metafikcije. Pričaćemo o tome jednom prilikom. Glavna poenta ovde je da je taj „novi kontekst“ u koji je kompanija stavila svoje dve veverice danas neka vrsta default konteksta u kome se njih prisećaju mlađe generacije. Meni to može da se ne dopada i mogu da gunđam da je ekološka metafora i poruka o očuvanju prirode i poštovanju živog sveta izvan ljudske rase što je karakterisala rane crtane filmove i stripove o Čip i Dejl napuštena iz, jelte, komercijalnih razloga, ali tu smo gde smo već duže od tri i po decenije i taj voz je prošao.
Naime, za potrebe televizijske serije, Čip i Dejl su preseljeni u grad i date su im uloge suvlasnika detektivske agencije a koja, nagađate, nosi ime Rescue Rangers i čitateljka će možda na ime toga i pogoditi da je inicijalni pič za seriju bio da ona bude televizijska adaptacija i nastavak Diznijevog filma The Rescuers sa kraja sedamdesetih. Ovo je odbijeno jer je Disney u tom trenutku radio na nastavku filma pa je Tad Stones seo i preradio pič, centrirao ga oko miša koji je bio neka vrsta parodije na Indianu Jonesa. Disneyjevim egzekjutivima se, kažu dopalo sve sem glavnog lika pa je onda Michael Eisner predložio da umesto njega glavni junaci budu Čip i Dejl i oni će se tako naći u ulozi osnivača i suvlasnika detektivske agencije.
Formirana da se bavi slučajevima koji su „premali da bi se policija za njih interesovala“, ova je firma zapravo služila uglavnom životinjsku klijentelu i rešavala joj probleme osobene prirode, često vezane za kriminalce koji su i sami inteligentne životinje. Čip i Dejl su ovde ne samo dobili odeću i iz neverbalnog su prevedeni u verbalno stanje, sa opširnim dijalozima i visokim, karakterističnim glasovima, nego su imali i čitav šareni ansambl pomagača koji je uključivao dvoje miševa i jednu mušicu.

U produkciju serije je, kažu knjige, uloženo i više novca nego u Duck Tales (28 naspram 20 miliona dolara) sa nekim ozbiljnim glasovnim glumcima svog vremena (Jim Cummings, Tress MacNeille, Corey Burton i Peter Cullen) i mada je gro animacije uređeno u Aziji, kako je to bio običaj u ono vreme, kompanija Walt Disney je ovde vrlo strogo kontrolisala kvalitet i rezultati su bili DALEKO iznad onog što bi bio nekakav prosek serija koje idu u sindikaciju na kablovskim televizijama.
Razume se da će onda uslediti i prilična popularnost serije a to će onda dalje diktirati i ekstenzivni merčandajsing pa su pored igračaka i stripova, Čip i Dejl dobili i sopstvenu igru.
Capcom, japanska kompanija o kojoj i danas veoma često pišem jer je bolje nego gotovo sve druge izdržala test vremena, je već imala uspešnu saradnju sa Diznijem na ime igračke adaptacije serije Duck Tales urađene 1989. godine i zapamćene kao jedan od vrhunaca Capcomove produkcije onog vremena. Kvalitetno prevođenje crtanofilmovske estetike u osmobitnu sprajt-grafiku i promišljen dizajn mehanike igranja i mapa na kojima se igra odvijala bili su ne samo realizacija iskonske potrebe gejming publike da igra „interaktivni crtani film“ već i adekvatna transpozicija pustolovne prirode narativa iz crtanog filma u medij koji je „narativnost“ tek počinjao da sporo i teško ugrađuje u svoj DNK. O Duck Tales ću pisati u nekoj budućoj prilici, jer se radi o istorijski važnom i ne bez razloga univerzalno voljenom naslovu, ali ovde je važno i da se podseti da Duck Tales nije nekako magijski generisan iz praznine i da postoje dobri razlozi što je kompanija Walt Disney baš Capcomu poverila na staranje jedan od svojih u tom trenutku najuspešnijih i najpopularnijih IP-jeva.

Jer Capcom je osamdesetih godina učinio MNOGO na razvoju platformskog žanra i kreirao brojne paradigme koje će nadalje biti njegovi neodvojivi delovi. Ne bi bilo preterano reći da je, pre nego što je Sega agresivno krenula u rat sa Nintendovim Super Mariom i to baš na njegovom terenu, kroz serijal o Sonicu i druge moderne platformske igre, Capcom bio taj koji je, pored Nintenda, radio najzanimljivije stvari što su ovaj žanr gurale u budućnost.
Ako kao godinu rođenja moderne platformske igre uzmemo 1985, dakle onu u kojoj je Nintendo izbacio Super Mario Bros. i na neki način ozvaničio epohu „velikog“, „pustolovnog“ konzolnog platformera, lako je primetiti da je iste te godine Capcom imao Ghosts ’n Goblins, mehanički i mentalitetski siroviju ali estetski spektakularnu kombinaciju platformske i akcione igre koja je palila maštu i zajedno sa Super Mariom inspirisala neprebrojne buduće hibride platformske i akcione igre.
Uslediće eksperiment sa Bionic Commando, platformskom igrom bez dugmeta za skakanje a koja je nakon truckavog puta kroz arkade svoju punu realizaciju dobila u konzolnom portu što je mehaniku rafinirao a dizajn više okrenuo u smeru istraživačke avanture.

Ključni momenat u evoluciji čitavog žanra doneće 1987. godina sa izlaskom prvog Mega Mana, izvorišta serijala koji Capcom i danas pažljivo neguje i ovaj će futuristički hibrid platformske i akcione igre, izlazeći godinu nakon prvog Metroida i prve Castlevanije uspostaviti neku vrstu uzora za buduće platformske naslove namenjene konzolnoj publici, ostavljajući iza sebe arkadni mentalitet i filozofiju i utemeljujući nove dizajn-paradigme.
Uslediće dalji hitovi poput Black Tiger, Tiger Road, Strider da bi onda došao Duck Tales i za većinu ovih igara u Capcomu je bio odgovoran Tokuro Fujiwara, legendarni dizajner i producent o kome sam nešto opširnije pisao kada sam se bavio istorijatom igre Commando. Fujiwara, bivši Konamijev radnik, je u Capcomovoj istoriji zaslužio počasnu poziciju jer je bio dizajner na prvoj ikada arkadnoj igri koju je firma proizvela (vertikalni šuter Vulgus iz 1984. godine), dalje je bio na čelu arkadnih hitova poput Commando i Pirate Ship Higemaru, pa je onda u ulozi dizajnera ili producenta bio odgovoran za Bionic Commando, Ghosts ’n Goblins (kao i nastavke, Ghouls ‘n Ghosts, Super Ghosts ’n Goblins i mnogo MNOGO kasnije Ghosts ‘n Goblins Resurrection), Mega Man, Strider, Duck Tales, Gargoyle’s Quest, TaleSpin, Breath of Fire, Goof Troop… Ova poslednja je važna i po tome jer je u pitanju jedna od prvih igara na kojima je radio Shinji Mikami, kasnije proslavljeni maestro horora i otac serijala Resident Evil, a kome je Fujiwara biti mentor i učitelj…
Iako je istorija sklona da Fujiwaru posmatra kroz prizmu ultra-zahtevnih, formalno strogih naslova kao što su nastavci Mega Man, Ghosts ’n Goblins, Strider i Bionic Commando, u kojima će platformska akcija biti precizna, kompleksna i zahtevati strahovite reflekse i savršenu memorizaciju dizajna mapa, te oštriju, cool vizuelnu estetiku namenjenu testosteronom nabijenim tinejdžerima, istina je i da je on jednako radio i na igrama baziranim na popularnim crtanim (i igranim) filmovima, namenjenim mlađoj publici generalnog profila. Kao producent, Fujiwara je potpisao i Duck Tales i Willow i The Little Mermaid i TaleSpin i Little Nemo: The Dream Master i onda videti njegovo ime kao producenta na Chip ‘n Dale Rescue Rangers ne bi trebalo da predstavlja preveliko iznenađenje.

Nažalost, iako je ova igra, pravljena prevashodno za Nintendovu konzolu NES (ali i sa arkadnom verzijom urađenom iste godine) imala visok profil i očigledno solidan budžet, danas vrlo malo znamo o tome ko ju je pravio. Pored Fujiware kao producenta, diljem interneta se navodi da je dizajn igre radio Masayoshi Kurokawa, da je za grafički dizajn bio odgovoran Keiji Inafune a muziku radila Harumi Fujita, ali verujem da je ovo najpre na ime toga da su ovo praktično legendarni Capcomovi radnici koji su po pravilu bili angažovani na Fujiwarinim projektima i nekakve ozbiljne nezavisne potvrde za ovo nema.
No, kvalitet Chip ‘n Dale Rescue Rangers jeste na nivou onoga što smo vezivali za Capcomov standard onog vremena i mogu da bez mnogo rezervi verujem da ova igra JESTE delo ljudi izšlifovanih da rade vrhunske platformske igre kroz nekoliko sezona neprestanog rafiniranja svoga zanata.
Chip ‘n Dale Rescue Rangers jedva da ima priču. Detektivska agencija je na početku angažovana da nađe nestalo mače ali se do kraja igra pretvara u poteru za Fat Catom, jednim od glavnih negativaca iz serije (mačorom koji je prvo bio ljubimac lokalnog mafijaša a posle, kada je ovaj zaglavio na mardelju, preuzeo njegov posao) koji, ispostavlja se, stoji iza kidnapovanja zamenice šefa agencije, mišice Gadget Hackwrench*, ali i iza najezde mehaničkih buldoga koji haraju gradom. Velika novina ove igre u odnosu na prethodne Capcomove platformere ali i na de fakto standard onog vremena bilo je to da se Chip ‘n Dale Rescue Rangers mogao igrati kooperativno, sa dakle, dvoje igrača u isto vreme a što je, verujem, razrešilo MNOGE svađe između parova braće i/ ili sestara, a onda kreiralo mnoge nove svađe jer je ovo igra gde, ako niste oprezni, možete da odmognete svom partneru, na primer pogađajući ga sandukom kojim ste nišanili robotskog kera, a koji će vašeg saborca ošamutiti na par sekundi i time učiniti lakom metom predatorskih mehaničkih zveri.
*Gadget uprkos svemu uspeva da se javi radiom između nivoa i ponudi igraču korisne savete kako se neki teži delovi prelaze a što je veoma slatko.

Kako je ovo pozni NES naslov (konzola Super Nintendo Entertainment System, naslednik NES-a je ušla na tržište svega osam meseci nakon izlaska ove igre), tako je i Chip ‘n Dale Rescue Rangers neka vrsta tehnološkog počasnog kruga za Capcomov tim, pogotovo za programera. Mape su ovde prostrane, široke, sa brzim, glatkim skrolovanjem po dve ose, pozadinama koje su često kućni (ili laboratorijski) predmeti samo napumpani na ogromne proporcije da se reflektuju male dimenzije protagonista, vrlo sigurno izvedenim trikovima kao što su pokretne trake ili ventilatori koji vam usporavaju kretanje u jednom smeru i do nivoa nekontrolisanosti ubrzavaju kretanje u drugom smeru. Igra je pritom dizajnirana da se ide brzo, da se igra na refleks i reakciju, bez preteranog zadržavanja oko prepreka i nekakvog velikog istraživanja okruženja. Ovo je verovatno i u skladu sa procenom toga ko će biti primarna igračka grupa, dakle, mlađa deca koja, verujem da se pretpostavljalo, žele da igraju nešto brzo, progresivno, što ih neće vraćati natrag i terati da proučavaju teren (štaviše, ovde i nema skrolovanja ekrana unazad i jednom kada prođete neku deonicu ne možete se više u nju vratiti), a koja istovremeno imaju munjevite reflekse i nemaju problem da sede i iznova igraju jedne iste deonice dok ne nauče napamet raspored svih neprijatelja i opasnih prepreka, te putanje koje će im garantovati najoptimalniji sakupljački rezultat.
U nekakvom jasnom napuštanju arkadne filozofije dizajna igara, Chip ‘n Dale Rescue Rangers je potpuno raskrstio sa vođenjem evidencije skora i ova igra nema numerički rezultat kojim biste merili svoj uspeh u njenom prelaženju, niti tabelu na kraju koja bi služila kao, jelte, poligon za merenje čiji je (skor) veći. Što JESTE i dalje neobično za igru izašlu 1990. godine. No, Chip ‘n Dale Rescue Rangers i dalje veliki deo svog dizajna podređuje ideji sakupljanja predmeta osim što oni ne služe za akumuliranje skora kao apstraktnog pokazatelja efikasnosti već u zavisnosti od klase predmeta, njihova akumulacija direktno pomaže igraču. Sakupljanje sto cvetova, tako, daje igraču dodatni život, žirevi obnavljaju zdravlje, a zvezde takođe daju dodatne živote. U jednom nadahnutom dizajnerskom rešenju, kada sakupite stotinu cvetova ili tri obične zvezde, život neće biti automatski upisan na merač u vrhu ekrana već će se lebdeća zvezda pojaviti na ekranu i predstavljati poseban sprajt, dakle, „fizički“ predmet u svetu igre koji morate dotaći da biste ga sebi pripisali, a što često znači promenu onoga za šta ste mislili da je optimalna putanja i suočavanje sa prostornim izazovima koje ste originalno mislili da ste savladali.

Jedan zanimljiv element je i „borba“, odnosno način na koji Čip ili Dejl mogu da uklanjaju protivnike. Ovde nema supermariovskog skakanja na glavu protivnika da mu, jelte, prospete mozak i uklonite ga sa ekrana i svaki kontakt sa neprijateljskim sprajtom vevericama oduzima zdravlje. A mada su prethodni Capcomovi platformski naslovi po pravilu protagonistima stavljali u ruke oružje sa projektilima (Ghosts ’n Goblins, Black Tiger, Bionic Commando, Mega Man) ili makar oštricu razumno dugog dosega (Strider) ili i jedno i drugo (Tiger Road), sasvim je bilo jasno da ovako nešto ne bi bilo primereno za igru o slatkim vevericama, pa makar jedna od njih nosila detektivski prsluk i fedora-šešir (a ta jedna je Čip, sa kim ja i igram u donjem prelasku). Capcomovo rešenje za ovo je bilo da se mape prekriju gomilama drvenih sanduka a koji su svi sprajtovi za sebe i mogu biti podignuti, nošeni i bačeni na neprijatelje.

Ovo danas možda ne deluje kao bogznakako impresivan dizajnerski podvig, ali za 1990. godinu ovo je igri davalo dinamiku kakvu njena konkurencija nije imala, sa terenom koji je igrač mogao da menja u realnom vremenu, metodično uništavajući sanduke (i u nekim od njih pronalazeći predmete za sakupljanje) i pronalaženjem projektila na zemlji što će susretima sa neprijateljima davati izvestan improvizatorski šmek. Pored toga, drveni sanduk je od početka do kraja igre mogao biti korišćen i kao zaklon, u animaciji gde se veverica pod njega sakrije a neprijatelj se odbije od njega i padne izvan ekrana, dok ovo sanduk uništava na mestu, jednako kao da ste ga bacili. Ovim je i igračima sporijih refleksa – ili onima kojima je bilo teško da nanišane neprijatelje što su često umeli da menjaju elevaciju krećući se ka veverici – obezbeđen pasivniji, sporiji ali bezbedan način eliminisanja neprijatelja.
Igra pored sanduka ima i paradajze na nekim mestima a koji su veliki i mada se mogu bacati na neprijatelje jednako kao i sanduci, oni umanjuju pokretljivost veverica i neki visoki skokovi se, noseći ove predmete ne mogu izvesti – sem ako je igrač prethodno pokupio poseban predmet koji mu uvećava snagu. Onda su tu nekakvi kameni blokovi koji se ne mogu bacati na neprijatelje ako nemate dodatnu snagu ali se mogu nositi i na nekim mestima je pomoću njih neophodno sebi napraviti dodatnu platformu koja omogućava viši skok, a onda imate i bombe – staru, staromodnu đulad sa fitiljom koju nosite isto kao i sanduke ali morate ih baciti pre nego što vam eksplodiraju u rukama.

Sam dizajn mapa je prilično dobar i svedoči o kompaniji koja je ušla u zreli period svoje filozofije kada se radi o platformskim igrama, mada mislim i da se vidi da je ovo igra pravljena za relativno kratko vreme jer su mnoge ideje ovde ubačene jednom ili dvaput i mada su DOBRE, ostaju na nivou kratkotrajnog osveženja i nisu razrađene. Na primer, igra ima „cheese attack“ iz crtanog filma, gde saradnik agencije, krupni, snažni miš Monterey Jack gubi kontrolu nad svojim postupcima kada vidi parče sira, ali ovo se koristi svega dva puta da Jack otvori dalji put za igrača i oba puta su to potpuno skriptovane, jedva interaktivne sekvence na tačno određenim mestima koje su mogle biti i neinteraktivni kinematik. Verujem (ili makar maštam) da su Capcomovi dizajneri eksperimentisali sa uvođenjem ove mehanike u generalno igranje na mapama gde biste Jacka mogli da koristite na komandu i tako kreativno rešavate neke probleme sa grupama neprijatelja, ali ničeg takvog ovde nema.
Slično tome, mušica Zipper, koja je Jackov blizak prijatelj u ovoj igri igraču daje privremenu nepovredivost PLUS automatski napada i eliminiše sve neprijatelje koji se pojave na ekranu, ali i ovo je dostupno samo na dva mesta u igri i ne može se birati kada biste da ga najradije iskoristite. Dalje, na jednom mestu koristite čamac da pređete malu vodenu prepreku – ponovo, ovo je mogao da bude i kinematik – a na drugom nalazite čekić i njime probijate put kroz nešto nalik krečnjačkoj steni. Meni sve ovo deluje kao da su u pitanju zameci mehanika koji su mogle (i želele) da igri daju više zanimljivih mehaničkih opcija u glavnom sadržaju a igraču više ekspresije, ali da nije bilo vremena da se to implementira izvan ovih ograničenih sekcija.

Slično tome, dizajn susreta sa neprijateljima je uglavnom najjednostavniji moguć i većina ih se pojavljuje s desne strane ekrana i juri na levo bez zanimljivih obrazaca kretanja. No, ovde Capcom svakako pokazuje bogatstvo svoje ekspertize i neprijatelji su brojni, vrlo raznoliki i napadaju i sa zemlje i iz vazduha, neki mogu vrlo visoko da skoče a neki statični, poput igračaka koje se aktiviraju kada im igrač priđe, zapravo imaju najzanimljivije ponašanje jer ga menjaju periodično.
Igranje zapravo najviše dinamizuje to da postoje mnoge moguće putanje preko ekrana i da je svaka od njih legitimna u smislu dosezanja kraja mape i suočenja sa bossom, ali da neke garantuju više pokupljenih predmeta – naravno uz viši rizik od fatalnih padova u bezdane i udaranja u neprijatelje i potencijalne druge prepreke koje nanose ozlede (npr. goli visokonaponski kablovi na prvoj mapi ili snažni mlazevi vode iz slavine na jednoj od kasnijih a koje gasiste skakanjem po slavini). Ovde se onda nalazi taj kapacitet igre da igrača podstakne na traženje kompleksnijih rešenja i, jelte, veću ekspresiju i Chip ‘n Dale Rescue Rangers, mislim, vrlo dobro služi kao igra koju kada jednom završite, želite da igrate iz početka jer puko preživljavanje njenih izazova zaista deluje kao samo početnički nivo upoznavanja sa njenim jezikom.

Ovo je i u skladu sa tim da je igra, kada je izašla, bila ocenjena kao jedna od najlakših Capcomovih igara i neki su je magazini i oštro kritikovali da je prelaka. Svakako, u poređenju sa Ghosts ’n Goblins, koja je praktično digitalizovani sadizam, ili sa Mega Man, Black Tiger ili Strider, Chip ‘n Dale Rescue Rangers jeste igra srazmerno relaksiranije krive izazova i ona igraču daje više prostora da udahne vazduh i ima te „bezbednije“ putanje kroz mape koje možete birati u prvom prelasku dok se navikavate na kontrole i učite raspored neprijatelja. No, da bude jasno, u 2026. godini i sa mnom na polovini šeste decenije života, Chip ‘n Dale Rescue Rangers je SASVIM DOVOLJNO teška igra koja i dalje forsira brze reflekse i zahteva učenje na pamet velikih delova mapa i rasporeda neprijatelja i prepreka na njima.
Ovde, istina je, ima fleksibilnosti i prostora za improvizaciju ali nikako u meri koju vam garantuju neke savremene platformske igre koje vam dopuštaju da pogrešite i da se ispravite i da naučite gde ste pogrešili i kako da ubuduće ne grešite, a da vas neće nužno kažnjavati fatalnim oduzimanjem dragocenih resursa. Takođe, neki momenti na kasnijim mapama JESU sadistički teški, kao što je na primer kraj Zone F gde se penjete uz visoki vertikalni toranj a platforme pod vašim nogama nestaju i pojavljuju se i ovo je toliko zahtevan momenat platformskog igranja što zahteva besprekoran tajming i precizne skokove da sam se malo i iznenadio (ali posle i bio zahvalan što kraj ove zone ne zahteva da se još i borim sa nekakvim bossom). I poslednja zona, ona označena sa J, a koja je Fat Catovo utvrđenje je prilično paklena i sa svojim zahtevom za savršenom kontrolom glavnog lika na pokretnim trakama koje periodično udaraju sečiva, sasvim bi se lako kvalifikovala za gostovanje u bilo kom Ghosts ’n Goblins ili Mega Man naslovu.

U kontrastu sa tim, većina bosfajtova je srazmerno lagana. Bossovi imaju samo jednu fazu, često sve vreme koriste isti napad i mada su neki od njih malo i kvarni (stonoga koja se, kada je ozledite, raspadne na delove i svaki od tih delova može da vas ozledi) generalno je lako naučiti njihove obrasce napada i pogađati ih iznova u ranjivu tačku (uglavnom u glavu) crvenom kuglom koju nalazite u njihovim arenama. Ovde je čak i u singl plejeru relativno česta situacija ta da kuglom žvajznete sami sebe u glavu i budete na nekoliko momenata u nokdaunu a što je sasvim dobar trik igre koja vas ovim podseća da treba da budete odmereni i pažljivi.
Da se razumemo, Chip ‘n Dale Rescue Rangers nema ni mogućnost snimanja pozicije ni sistem lozinki koji bi omogućio nastavljanje igranja od već pređene mape tako da igrač koji hoće da igra vanila verziju sa NES-a, mora da čitavu igru izroka u jednom cugu i to podrazumeva sasvim solidnu minutažu uloženu u trening i njeno učenje. Ja sam, naravno, igrao njen remaster koji je uradio Digital Eclipse i koji podrazumeva i snimanje pozicije i instant premotavanje unazad, kako bih mogao da vidim sve mape i nešto učeno kažem o svakoj od njih i čak i tako prelazak koji ima da se pogleda u donjem videu traje gotovo sat vremena a što je pet puta duže od spidranova koji traju svega trinaestak minuta.

Ono što hoću da kažem ovde je da uprkos izvesnom utisku zbrzanosti koji sam gore obrazložio, i toj stigmi da je „suviše laka“, Chip ‘n Dale Rescue Rangers zapravo ima sasvim razumnu količinu mehaničke i dizajnerske dubine, i više nego zavređuje ponovljena igranja i trud koji se valja uložiti da se ona dobro nauči. Ovo, na posletku, JESTE klasičan Capcomov platformer iz njegove najplodnije faze i čak i ako nije u pitanju tako revolucionarna igra kao Mega Man 2, Strider ili, eto, Duck Tales, ona jeste vrlo dobra.
I tu svakako računam i prezentaciju. Chip ‘n Dale Rescue Rangers se može pohvaliti IMPRESIVNOM količinom različitih klasa neprijatelja koje jedva da se povremeno ponavljaju od mape do mape i mada je meni NES-ova kolorna paleta i dalje nekako hladna i mrtvačka (i uvek ću u tom pogledu davati prednost Seginim mašinama, čak i Master Systemu), njihovi sprajtovi su, da se ne zajebavamo, best in business. Mehanički buldozi, leteće veverice, PELIKANI (koji će vas iznenaditi kada kljunom uhvate sanduk što ste ga prema njima bacili, pa vam ga onda opušteno vrate posred face), mehanički skočimiševi, skakućući tvrdokrilci, drveni sanduci koji izgledaju obično (sem što su tamnije nijanse drveta) a kad im priđete pojave im se oči (i to vrlo ZLURADE oči) i opruga na dnu, aligatori u sakoima i sa šeširima, nosorozi u fudbalskoj opremi, kenguri sa teniskim reketima (i lopticama!!!!), krvožedni mravlji lavovi, okate krabe, lasice sa šmajserima (iz kojih izleću odgušivači kupatilskih instalacija), pa čak i najobičnije gusenice koje puze po granama drveća, svaki od ovih sprajtova je karakteran, ekspresivan i prelep i strašno mnogo radi na davanju igri identiteta i teksture (a gde pomalo mehaničke pozadine možda ne rade previše posla mada ima lepih momenata sa džinovskim telefonima ili olovkama).
Same animacije su okej mada nisu spektakularne – ovo je još jedna oblast gde, recimo, Segine igre za osmobitni Master System o kojima sam pisao poslednjih godina imaju jasnu prednost. Same veverice izgledaju lepo ali ne rade ništa naročito upečatljivo u svojim animacijskim ciklusima a, recimo, uklanjanje neprijatelja kada ih pogodite sandukom je gruba, linearna animacija odletanja sa ekrana po jednom pravcu i mada radi posao, ne nudi nekakvu sočnost i karakter. Ni bossovi se ne ističu nekakvim prezanimljivim animacijama, sem prvog koji jeste spektakularan i predstavlja bizarni šestoruki komad kuhinjske opreme i slutim da i jeste stavljen da bude na kraju prve zone kako bi se ostavio dobar rani utisak. Nije, dakle, da su ovde u Capcomu udarili u neki tehnički limit nego verovatno opet nije bilo mnogo vremena da se pored ogromne količine sprajtova koji su za igru dizajnirani, za svakog od njih još smišljaju i posebne, zanimljive animacije.
Ono gde se limiti vide su uobičajene stvari za NES igre, pogotovo iz poznog perioda: ređanje previše sprajtova na jedan red na ekranu podrazumeva da se oni moraju prikazivati u alternativnim instancama osvežavanja ekrana, pa neki sprajtovi trepere i „nestaju“ na momente, a na najmanje jednom mestu igra uspori obarajući frejmrejt na jednocifrene vrednosti kada radite dugačak skok sa dva velika sprajta neprijatelja na ekranu i predmetom u rukama. Čak se i preko emulatora može osetiti kako se NESov hardver muči…

Makar je muzika IZVRSNA. Zvučni efekti su utilitarni i informativni i nenametljivo funkcionalni (vrlo brzo ćete naučiti da podsvesno prepoznajete udaranje metalnih udova o podlogu kada vam prilaze mehanički buldozi) , ali saundtrak APSOLUTNO zvuči kao delo Harumi Fujite sa poletnim, zabavnim, vrlo crtanofilmovskim šmekom i zaraznim temama.
Kao što sam napomenuo, nakon inicijalnog upoznavanja sa igrom preko originalne NES verzije, do kraja sam je odigrao igrajući remaster koji je Digital Eclipse uradio pre devet godina. Ovo je bio poprilično spektakularan događaj jer se verovalo da igre koje je Capcom radio uz Diznijeve licence krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina nećemo nikada više ponovo videti na ime zamornog i zahtevnog procesa ponovnog licenciranja. No Frank Cifaldi je više puta pokazao da je mađioničar pa je The Disney Afternoon Collection izvanredan paket sa Capcomovim igrama rađenim po predlošcima Duck Tales, Chip ‘n Dale: Rescue Rangers, TaleSpin i Darkwing Duck, sa brižljivim remasterovanje grafike i zvuka, te dodatim quality of life elementima kao što su pomenuto snimanje pozicije i premotavanje unazad. Ovo je i zvanično danas najbolji način da se ova igra (i njen nastavak) igraju i ako vas je ovaj tekst iole zainteresovao za njeno igranje – a TREBA – snažno sugerišem da sebi ovu kolekciju priuštite. Svakako ćemo o igrama iz nje pričati u skorašnjim budućim javljanjima.
