Pročitani stripovi: Calavera P.I.

U daljem pretresanju recentnih izdanja Oni Press malo sam se prejako zaleteo unazad i stigao sve do kolekcije Calavera P.I. izašle Septembra 2025. godine, a koja sakuplja četiri epizode istoimenog miniserijala što je izlazio od Novembra 2024, pa do rane 2025. godine. U pitanju je izuzetno lepo nacrtan, vrlo simpatično stilizovan mali grafički roman ispričan u četiri dela a koji kombinuje tvrdo kuvani, detektivski noir sa meksičkim folklorom, sve uredno spakovano u Los Anđeles u periodu „ludih dvadesetih“, namešteno da se dokači i početak epohe „velike depresije“.

Autor ovog stripa, Marco Finnegan je, uprkos svom prezimenu, meksičkog porekla (i zapravo ima i drugo prezime: Magallanes) i odrastao je kao meksički momak u Južnoj Kaliforniji. Njegova strip-ekspertiza vezana je uglavnom za crtanje i on je do sada objavljivao radove sa raznim scenaristima za više izdavača. Za Abrams je radio The Keeper, za Image stripove kao što su Crossroad Blues i Where We Live, crtao je Last Fair Deal Gone Down za 12 Gauge Comics, a recentno je imao i Morning Star za Mad Cave, te Jamesa Bonda za Dynamite. Finnegan je izuzetno dobar crtač sa stilom koji je naglašeno kinematskog karaktera, ali onda još naglašenije sav u snažnim kontrastima i ikoničkim kadrovima što sugeriše da je u pitanju crtač koji voli filmove iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka. Calavera P.I. mu je prvi kompletan autorski projekat, gde je napisao scenario i dijaloge, sve nacrtao i kolorisao sam (letering je radio Jeff Eckleberry) i kako to već ume da bude sa takvim projektima, on je istovremeno ljubavno pismo umetničkim radovima koji su formirali njega kao kreatora i profesionalca, ali onda i oduživanje duga svojoj kulturi za koju Finnegan ne bez razloga smatra da je nepravično ignorisana, slabo zastupljena i loše predstavljena u žanrovskim radovima.

Da odmah adresiramo proverbijalnog slona u sobi: Calavera P.I. sasvim očigledno deli neke definišuće karakteristike sa jednim drugim kreativnim radom poznatim širokim narodnim masama a koji je inspirisan meksičkim folklorom i ovaplotio se kao noir narativ. Voljena LucasArtsova video-igra Grim Fandango takođe ima glavnog junaka koji se preziva Calavera, koji takođe ima skeletalnu fizionomiju i takođe se veliki deo njenog zapleta ili makar pozadinske priče vrti oko meksičkih narodnih običaja vezanih za Dan mrtvih (Dia de Los Muertos). Finnegan u intervjuima nije naveo kultni narativ Tima Schafera i kolega kao direktni uticaj na Calavera P.I. ali naravno da je nemoguće ignorisati elemente koje oni dele. Čak i ako se uzme u obzir da su i jedan i drugi uradak eksplicitno inspirisani istim izvorima (noir prozom i filmom tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka, te pomenutim folklornim elementima), verujem da je neku vrstu makar vizuelnog nadahnuća Finnegan morao pronaći u ovoj igri.

I da odmah bude jasno, samo vizuelnog, jer je Calavera P.I. posve drugačiji narativ i radi se o klasičnom mračnom krimiću smeštenom u dvadesete godine prošlog veka koji se odvija na secištu velikih socijalnih previranja i bujajuće moderne pop-kulture.

Klasični žanrovski radovi su, kako često naglašavamo, po pravilu utemeljeni u socijalnom, pa i političkom, ma koliko da se bave specifičnim zapletima koji su nominalno lične prirode. Od proze Dashiela Hammetta koji je u svojim romanima, partikularno u najpoznatijem, Malteškom sokolu (koga će John Houston zatim, u svom režijskom debiju transformisati u klasik noir filma) pružio oporu kritiku razobručenog kapitalizma koji nezaustavljivo i brutalno transformiše američko društvo prve trećine dvadesetog veka, pa do, recimo, poslednjeg filma koji je Roman Polanski snimio u SAD – Chinatown, naravno – sa njegovim temama korupcije i moralnog sivila američkog društva, sociopolitička opservacija pa i kritika su bili ušiveni u DNK ovih dela. Sa Calavera P.I. Finnegan radi isto ovo, ali ide možda korak dalje od proseka i onoliko koliko koristi podtekst u svom izrazu, toliko, bogami, koristi i tekst.

Glavni junak Calavera P.I.  je, kako se po naslovu da i naslutiti, privatni detektiv Juan Calavera, neko ko u Los Anđelesu radi poslove što ih drugi neće. Calavera nije samo standardni noir antiheroj, od života umorni, depresivno-cinični privatni istražitelj koji je toliko oguglao na nepravdu da, kada na nju reaguje, iznenadi samog sebe. On je pre svega latinoamerički privatni detektiv u društvu koje „Čikanose“ tretira kao građane drugog reda, ako im uopšte priznaje status građana. Današnje paranoje o mezoameričkoj (i južnoameričkoj) invaziji ilegalnih imigranata na SAD su, da bude jasno, samo repriza onoga što je u američkoj politici ali i društvu generalno, prisutno već, eto, više od stotinu godina, a što je prilično ironično, imajući u vidu da latinoamerička populacija na teritorijama američkih država kao što su Kalifornija, Nevada, Juta, i delovima Arizone, Novog Meksika, Kolorada i Vajominga pre tih „više od stotinu godina“ nije nužno bila imigrantska. Mirovnim ugovorom iz 1848. godine, naime, Meksiko je u zamenu za petnaest miliona tadašnjih američkih dolara prepustio oko 55 procenata svoje teritorije Sjedinjenim američkim državama i populacija koje je na toj teritoriji živela odjednom se zatekla u drugoj državi i započela svoj pad u status prezrene manjine.

Dobro, Juan Calavera je neko koga na ulici zovu i „narodni heroj“ jer je u pitanju privatni detektiv što se bavi slučajevima koje policija ignoriše ili ih toliko deprioritizuje da oni u praksi skoro nikada ne stižu na red. Na samom početku stripa imamo akcioni set pis u kome se Calavera infiltrira na imanje losanđeleskog bogataša koji ilegalno uvozi devojke iz Meksika kako bi ih koristio kao ropsku radnu snagu, uključujući, razume se, u seksualnom radu i tamo, uz dosta kinematskog spektakla, poražava negativce i predaje ih policiji, dok devojke dobijaju priliku da se izbore za nekakvu bolju sudbinu. U ovoj sceni već vidimo kompleksnosti konteksta što ga Finnegan opisuje, sa policijom koja stiže kada je sve gotovo – na poziv, naravno – i na pitanje novinarke, Marie, koja je takođe latinoameričkog porekla, kaže da nije moglo ranije jer su imali pune ruke posla sa „pravim zločinima“. Ovo nije jelte, sjajna formulacija, pa se inspektor Randall izvinjava za trapavo izražavanje, a iz svega par dijaloških replika postaje jasno i da se on malo i dopadne pomenutoj novinarki, ali i da između njega i Calavere postoji nekakva prethodna istorija.

Finnegan priču priča dosta ekonomično  u tom uvodu, senčeći karakterizacije i odnose između likova tim nekim minimumom dijaloga i puštajući atraktivan, kinematski crtež da radi veliki deo posla. Dobro to funkcioniše, a strip onda skreće pod pravim uglom i dobija fantastičku/ folklornu dimenziju. Skok u vremenu od pet godina da se ispriča glavni deo priče smešta narativ na početak velike ekonomske, fiskalne i krize tržišta rada što će potrajati dobrih desetak godina, a Calavera, koji je u tom trenutku već pokojni, biva prizvan očajničkom molitvom, na Dan mrtvih, da se vrati iz groba i ispravi jednu nepravdu koju niko drugi neće ispraviti.

Postoji određena konceptualna tenzija u ovome što Finnegan radi jer je njegova inicijalna želja da ima cool Čikano protagonistu u noir stripu donekle poremećena kada taj cool Čikano protagonista većinu vremena provodi kao oživljeni skelet koji se unaokolo šeta u mantilu i sa šeširom na glavi (i svi misle da je to kostim što ga je napravio za praznik) i usvojio je fatalističku, pomalo distanciranu perspektivu osobe koja je videla onostrano i ne deli sa nama identičan pogled na život i smrt. Možda je to samo problem u mojoj glavi, naravno, ali uvek kada fikcija eksplicitno pokaže da smrt nije kraj i da postoji zagrobni život, standardne motivacije likova mi postaju neubedljive jer ne važe više stara pravila.

U Calavera P.I. ovo nije TOLIKI problem, uglavnom jer ni u daljem toku narativa autor ne koristi mnogo teksta niti se lomi oko toga da „objasni“ prirodu zagrobnog života a veoma cool dizajn Calavere kao hodajućeg skeleta i njegov i dalje simpatično cinični način izražavanja odrađuju dobar posao.

No, ono gde Calavera P.I. ima objektivne nedostatke u naraciji je kreiranje konflikta u tom glavnom delu stripa gde Finnegan mora da na trenutak stane i potroši nekoliko strana na ekspozitorno objašnjavanje, u visokom nivou detalja, ko je lik što pokreće taj konflikt, koja mu je motivacija, zašto bi Calavera uopšte trebalo da bude zainteresovan da se u sve uplete itd. Finnegan se trudi da u skladu sa žanrovskim tradicijama, čitav zaplet ostane u uskom krugu likova što se svi poznaju i imaju prethodne istorije i neraščišćene račune među sobom, ali nešto od toga na kraju ispadne na silu. To da su likovi, kako rekosmo, na početku oslikani samo kroz par replika na kraju onda znači da je teže kupiti ideju kako posmatramo nekakav sudbinski konflikt između ljudi što su jedni drugima filozofski suprotstavljeni i Finneganovo korišćenje mitoloških motiva meni na kraju deluje i malo usiljeno.

Ono što mislim da značajno bolje funkcioniše je sociopolitički sloj stripa, sa organski prikazanim akcijama vlasti koje vrlo represivnim merama nasrću na meksičku populaciji Los Anđelesa i južne Kalifornije. Ono što je zvanično bilo kršteno kao „Program repatrijacije Meksikanaca“ zapravo je bio program masovne deportacije meksičke populacije „nazad u Meksiko“, iako su mnogi koji su deportovani bili rođeni u SAD. Tačni brojevi se ni danas ne znaju, sa procenama da je preseljeno negde između 400.000 i dva miliona Meksikanaca ali procene još i kažu da je više od pola ove populacije imalo legalno državljanstvo SAD i bilo rođeno na ovoj teritoriji. Administracija je tokom te jedne decenije između 1929. i 1939. godine beležila da dobrovoljna repatrijacija procentualno znatno nadmašuje formalnu deportaciju ali između ostalog i ovaj strip oslikava koliko je to stvarno „dobrovoljno“ bilo i kako su mešavina socioekonomskog pritiska, rasističke diskriminacije uvrežene u običajima, te direktnog policijskog nasilja odigrali presudne uloge.

Finnegan uspeva da ovo prikaže uverljivo, bez uvijanja ali i bez upadanja u hiperbolu i dobro razume kako da jednu stvarnu socijalnu nepravdu na kraju smisleno poveže sa fantastičkim i simboličkim elementom svoje naracije tako da Calavera P.I. uprkos nekim zamerkama koje imam na naraciju, do kraja stiže dosta uspešno.

No, uprkos tim zamerkama, ovo je toliko lepo crtan i kolorisan strip da mu po definiciji moram dati jake preporuke za svakoga ko voli, pa, dobar strip. Finnegan citira neke stare majstore kao velike uzore, među njima imena kao što su Milton Caniff, Noel Sickers, Frank King i, razume se, EC-jeve klasične krimi stripove iz magazina SuspenStories i Crime, koje je crtao Johnny Craig. I mada njegov stil nije imitacija ni jednog partikularnog od njihovih stilova, postoji tu neka jasna vertikala koja se može povući u tome kako su mu kompozicije jednostavne i disciplinovane, kako su konture i siluete izražajne i ikoničke i mnogo bitnije od sitnih detalja likova, kako i same pozadine uspevaju da budu evokativne a uz apsolutni minimum detalja. Finnegan radi i mnogo vrlo „filmskih“, vrlo (melo)dramatičnih kadrova, gde se, recimo, često kontrastiraju široki totali i ekstremni zumovi (videti recimo tablu na kojoj Maria kroz prozor gleda klovna kako joj odvodi sina i poslednji dramatični panel kada joj kreću suze). Ovo je nešto što ćete videti i kod, recimo, Davida Laphama, ali Finnegan mnogo češće i dinamičnije menja dimenzije kadrova postižući snažan filmski efekat time.

Naravno, i kolori su tu bitni; ovo je strip koji već koristi veoma snažne kontraste između crnih i „belih“ površina, i onda to da se velike površine sve u istoj nijansi iste boje upotrebljavaju da sugerišu osvetljenje – često i dijegetičko – koje pada na scenu deluje jako efektno. Konačno, letering je odličan i vrlo dobro ističe ekspresivnost čestih prelazaka na Španski jezik u dijalozima.

Calavera P.I. je, dakle, naprosto dobar mali strip sa velikom osnovom i, nadamo se, osnovom koja će poslužiti i za neke naredne stripove u istom „univerzumu“ ili makar sa istim idejama i estetikom. Greota bi bilo da sve ostane na ovome, ali i da ostane, imamo nešto dobro u kolekciji. Da biste ga i vi imali, skoknite do Amazona i uzmite sebi komad ili dva.

Ostavite odgovor