Film: Yaksha: Ruthless Operations (aka Yacha)

Da ne izgubim zalet koji sam uhvatio sa Humint, odmah sam pogledao i još jedan južnokorejski špijunski akcioni triler, ali ovog puta uradak značajno manje iskusnog režisera. Yaksha: Ruthless Operations je film predstavlja drugi režiserski projekat za čoveka po imenu Na Hyeon a koji je u filmskoj industriji svoje ime izgradio prevashodno kao scenarista. Hyeon ima iza sebe solidnih dvadesetak godina rada na scenarističkim dužnostima, isprva kao saradnik na komedijama i romantičnim filmovima, ali onda i na May 18, ozbiljnoj i ambicioznoj drami o masakru nad studentima koji su vlasti u Seulu počinile 1980. godine razbijajući proteste. Nakon nekoliko uspešnih saradnji sa režiserom Ji-Hoonom Kimom, Hyeon će svoj režiserski debi, zatvorski akcioni triler The Prison snimiti 2017. godine, da bi Yaksha: Ruthless Operations počeo sa snimanjem 31. Decembra 2019. godine i završio u prvoj polovini 2020, baš kada je ceo svet bio u vrhuncu pandemijskog zaključavanja. Imajući u vidu da je deo filma morao biti snimljen na lokaciji, u Kini, Hyeon i ekipa su imali sreće da su uopšte mogli da dovrše ovaj deo posla. Naravno, postprodukcija je mogla da se radi natenane jer su bioskopi tokom velikog dela 2020. i 2021. godine bili problematična ideja, pa je na kraju film pušten u distribuciju putem Netfliksa 2022. a gde sam ga ja i pogledao.

Odmah da kažemo da se u Yaksha: Ruthless Operations ne primećuje ni trunka nekakve pandemijske produkcijske tenzije. Ovo je uglancani, visokotehnološki triler u kome špijuni sa raznih strana sveta – ali uglavnom iz Azije – vode svoje tajne ratove po Šenjangu i film uredno i sa puno samopouzdanja prolazi kroz kineski urbani mizanscen, prikazujući nam automobilske jurnjave, tuče na ulici u sumnjivim četvrtima grada gde prolaznici stanu i gledaju a kurve bučno navijaju ali se neće mešati, mahnite pucnjave u stambenim blokovima gde žive imigranti iz Severne Koreje… Yaksha: Ruthless Operations je film urađen na ugodno visokom standardu zanata i to da je u pitanju sasvim klišeizirana priča bez ambicije da se ide u nekakvu dubinu nije problem ako biste samo da pogledate dva sata prilično brze i brizantne zabave a koje, te sate i tu zabavu, iznose neki prilično jaki i popularni glumci.

Yaksha: Ruthless Operations počinje s neba pa u rebra u Hong Kongu (koga glumi Tajpej) gde gledamo brutalno ulično razrešenje nečega što deluje kao problematična obaveštajna situacija. To se ljudi udaraju kolima, to se ubacuju bombe (u obliku glave hinduističkog duha iz naslova filma) u prevrnute automobile, da se overe već polumrtvi putnici, pa se onda juri po ulicama, puca na policiju, da bi se uz optužujuće gunđanje „nisam znao da si baš ti krtica“ prekratio jedan život iz neposredne, jelte, blizine. Gledalac u ovom momentu nema pojma ni koga ni šta gleda, jesu li ljudi na ekranu Kinezi, Korejci, obaveštajni agenti ili kriminalci i ovaj će mu ceo uvod postati jasan tek nekih stotinak minuta nizvodno kada se jedan od protagonista pozove na njega i drugom protagonisti otvori oči. Hyeon Na ovo radi rutinerski i spretno, i film ima još tih nekih momenata „rimovanja“ scena, gde gledalac shvata da vidi aluziju ili odgovor na nešto što je već video u filmu i to su ti neki mali dramaturški i vizuelni trikovi koji aromatizuju jednu inače srazmerno generičku priču.

U nekom načelu bih se možda i mrštio na film koji se bazira na izrazito neoriginalnim motivima i predvidivom narativu a koji onda ima drskosti da traje dva sata umesto da se kulturno završi negde oko devedesetog ili stotog minuta, no Yaksha: Ruthless Operations na svojoj strani ima nekoliko solidnih aduta, od dobrih faca u glumačkom ansamblu, preko nekoliko energičnih akcionih scena, pa do generalno vrlo solidne fotografije i dinamične montaže koje obezbeđuju pripovedanju i akciji dobar tempo i ne dopuštaju gledaocu da se refleksno maši telefona da proveri šta ima novo na TikToku tokom scena u kojima se samo priča.

Veliki adut filma je, naravno, Hae-soo Park, veoma zaposleni televizijski glumac koji je u Južnoj Koreji već imao jaku reputaciju pre nego što će postati i internacionalno poznat i popularan na ime uloge Sang-woooa Choa u seriji Squid Game. Park ovde igra tužioca po imenu Ji-hoon Han koji na početku filma predvodi veliku akciju iznenadnog upada u sedište moćne kompanije čiji je generalni direktor osumnjičen za pronevere i nezakonitu trgovinu deonicama. Han je pravdoljubiv i veoma mu mnogo znači prilika da pred očima cele korejske javnosti pokaže kako nema nedodirljivih i da će beskrupulozni kapitalisti koji se bogate zavijajući običan svet u crno bez ostatka biti otkriveni, uhapšeni i procesuirani po zakonu. Nažalost, usred akcije mu kolege skrenu pažnju da pri upadu u kancelarije kompanije nije baš do poslednjeg slovceta ispoštovana zakonska procedura za ovakve istrage i mada mu svi pokazuju da ćuti i da ne talasa makar dok ne stave prevrtljivog direktora iza rešetaka, Han reaguje kao da mu se neko popišao u jutarnju čašu kombuhe, obustavlja celu akciju i pred televizijskim kamerama i desetinama reportera pušta nadobudnog egzekjutiva da mu se nasmeje u lice i teatralno odšeta do svojih kola kao slobodan čovek. „Pravda se brani tako što se ponašamo pravednički“ kaže Han svojim saradnicima dok oni svi krše ruke i pitaju se šta su bogu zgrešili da moraju sarađuju sa ovakvim formalistom koji se zakona drži kao pijan plota na sopstvenu štetu.

A ta šteta nije samo simbolička. Pošto je Han ispao glup pred kamerama, još natrčao na foru prevejanog direktora koji ga je pitao  jel’ mu to kap krvi na košulji, ovaj spustio pogled da vidi (nepostojeću) fleku a onda svi fotoreporteri snimili kako se tužilac klanja čoveku koga je neuspešno pokušao da uhapsi, javno tužilaštvo mu promptno daje nogu u dupe i Han sebe zatiče kako mora da prihvati posao u obaveštajnoj službi, tačnije u njenom odeljenju pravne podrške.

Ovo deluje kao uzbudljiva nova prilika da se dinamični pravnik dokaže, ali u stvarnosti, u pitanju je parkiralište za osramoćene javne službenike koji ovde zapravo ne rade ništa i moraju da smisle kako da ispune osmočasovno radno vreme dok čekaju da stignu na red za penziju. Hanov kolega, koji ga dočekuje u kancelariji odmah pali cigaretu i kaže da oni ovde smeju da puše „jer su na kraju hodnika“ pa mu i savetuje da nađe neki hobi jer će mu inače biti ekstremno dosadno na poslu pošto većina odeljenja u službi sama vodi računa o pravnim pitanjima. Njemu je ova vrsta blejačkog radnog mesta fenomenalna i on koristi svaku priliku da izađe i vozika se biciklom ili da na kancelarijskom stolu sklapa slagalice od hiljadu komada, ali Han se, naravno, oseća kao živ sahranjen i ne može da zamisli još petnaest ili dvadeset godina ovakvog bitisanja. Onda kad jedno jutro nenajavljeno uleti direktorka da kolegi kaže da ima priliku da se iskupi za svoje prošle grehe tako što će otići na zahtevnu terensku misiju, a kolega je u fazonu „nemojte mene, ja imam familiju“, Han preklinje da njega puste umesto kolege, shvatajući da mu je ovo šansa da se dokaže pa možda i da za nagradu ponovo dobije svoj stari posao.

Direktorki je svejedno, i ona informiše Hana da će putovati u Šenjang, grad na istoku Kine, blizak granici sa Severnom Korejom a koji je, kažu, neka vrsta obaveštajnog čvorišta istočne Azije. Grad, dakle, vrvi od špijuna Južne i Severne Koreje prikrivenih iza fasada nekakvih privatnih kompanija, tu su i Japanci, a naravno i aktivnost kineskih službi je u njemu visoka. Hanov zadatak je da ode do turističke agencije koja služi kao paravan južnokorejskoj obaveštajnoj ćeliji u ovom gradu i tamo praktično uradi internu reviziju njihovog rada, uz napomenu da je šef ove grupe generalno jedan težak agent koji voli da stvari radi mimo propisa, a da poslednjih šest meseci izveštaji koji stižu odande deluju potpuno isfabrikovano.

Hanov dolazak u Kinu je spretno vođen u maniru nekakve lake komedije, sve dok on, izigravajući ozbiljnog inspektora, sasvim svestan da zaposleni u Šenjangu gomilu stvari kriju od njega, ne odluči da se sam pozove na njihov terenski zadatak i tamo maltene izgubi glavu kada se grupica južnokorejskih agenata suoči sa mnogo brojnijom i teško naoružanom ekipom severnokorejskih obaveštajaca. Nastupa bučna pucnjava u kojoj Han čak i dobije metak u pancir koji su ga, pametno, naterali da obuče pre početka akcije, a strogi inspektor shvata da su stvari mnogo, mnogo gore nego što je mislio. Predvodnik južnokorejske ekipe u Šenjangu, Kang-in Ji nije samo „loose cannon“ koji zloupotrebljava službine fondove i lažira izveštaje već, reklo bi se, potpuno nekontrolisani psihopata koji je sasvim na svoju ruku ušao u lokalni rat sa severnokorejskim i japanskim službama – kineska policija je ovde tretirana poput Stormtroopera iz Zvezdanih ratova i svodi se na pokretnu kulisu – a koji se vodi oko tajnog, crnog fonda što ga visoki zvaničnik severnokorejske administracije vodi za račun lično Jong-un Kima, predsednika Severne Koreje.

Han je dodatno šokiran kada vidi da Ji ne preza od kidnapovanja i torture da bi postigao svoje ciljeve i ne samo da se zariče da će sve njegove neregularne aktivnosti u svom izveštaju predstaviti šefovima u Seulu već se onda i direktno upliće u akciju i oslobađa zarobljenika koga Ji sa saradnicima priprema za, jelte, ispitivanje uz primenu mučenja. Kako već nagađate, ovaj Hanov plemeniti gest ima SPEKTAKULARNO loše posledice i ne samo da ugrožava njegov sopstveni život već i dovodi u pitanje sve što Ji i njegov tim rade u Šenjangu. Han tek onda počinje da shvata da se u ovakvim situacijama stvari ne rade po pe esu i Ji mu u jednom belo usijanom momentu sučeljavanja dve muške sujete kaže da je njegovo proseravanje o tome kako se pravda čuva pravičnim ponašanjem apsolutna besmislica i da se pravda čuva na svaki način koji vam je dostupan. Strogi, formalnim rešenjima skloni tužilac sada mora da se prilagodi svetu u kome caruje paranoja, svima je glava u torbi sve vreme a ulozi u nadmetanjima između službi su toliko visoki da o onome što radite ne smete informisati ni komandu kod kuće i možete verovati samo čoveku do sebe sa kojim ste već prošli kroz gomilu traumatizujućih vatrenih obračuna i znate da bi on bez razmišljanja dao svoj život za vas kao što biste i vi za njega.

Hyeon ovde postavlja pred gledaoca jednu staru, standardizovanu matricu, o neiskvarenom, mladom policajcu što počinje da radi sa okorelim veteranom i shvata da na ulicama ne važe stvari koje su ga učili na akademiji te da policija redovno mora da krši zakon kako bi činjenjem manjeg zla sprečavala veće zlo. Naravno, to što je ova matrica iz policijskog premeštena u obaveštajni kontekst ne menja ništa supstancijalno u njenom korišćenju i film prolazi kroz obavezne sastave brzim korakom i uz razumevanje žanrovskog jezika ali i bez dodavanja žanru nekakvog svog posebnog iskaza. Ako ste došli da gledate dekonstruktivni ili samo karakterni, autorski akcioni triler, Yaksha: Ruthless Operations vam neće isporučiti dobra.

Yaksha: Ruthless Operations radije ide na to da izgradi hemiju između dvojice muškaraca sa suprotstavljenim svetonazorima, životnim praksama i moralnim načelima, što će, na bojištu u koje se pretvara grad u stranoj zemlji, usred najcrnjih od svih crnih operacija gde glave začas odlete i nikada vam se ne sazna grob, jedan drugog razumeti a onda jedan drugom i pokloniti poverenje.

Park ovde naspram sebe ima jednog veoma omiljenog južnokorejskog glumca; Jia igra Kyung-gu Sul, veteran koga pamtimo iz filmova poput Peppermint Candy, Memoir of a Murder ali je za pravilnu percepciju ovog filma svakako najvažnija njegova uloga inspektora Kanga iz serijala Public Enemy sa početka veka. Sul onda u ulozi Jia praktično ponavlja tu omiljenu badass personu iz ove serije krimića, samo presađenu u špijunski kontekst i visokotehnološki ambijent Šenjanga gde sve službe imaju kamere po celom gradu, svi prisluškuju jedni druge, svi prate sve, i jedino kad muče onda koriste old school metode sa prosipanjem vode po patosu i puštanjem struje.

I, da ne bude zabune, Sul je ovde na visini zadatka, nudeći jednu ćutljivu, stoičku, svakako šarmantnu ako volite TAKVE filmove, figuru nepokolebljive odlučnosti i zastrašujuće efikasnosti. Njegovo, jelte, kodno ime, Jakša, odnosi se na starog hinduističkog  duha koji ume da bude zao (pa i da jede ljude, kažu u filmu) ali se u budizmu smatra i čuvarom budističke vere. Jakšu generalno odlikuje dualna priroda – već u Hinduizmu ovaj duh ima i dobru i zlu stranu – i prilično je jasno zašto je on odabran kao „persona“ koju ćemo asocirati sa Jijem – čovekom koji ne sledi pravila i ne jebe komande iz Seula, ali se žrtvuje za svoje ljude i zapravo sve što radi on radi u svrhu postizanja svoje misije.

Ovo je onda dalje sasvim solidno vođen narativ bez nekakvih velikih iznenađenja ali sa pristojnim performansom oba glavna glumca (većina ostalih likova je tu da statira i izgleda cool i oni to rade bez problema). Park uspeva da nam ubedljivo proda svoju transformaciju iz legalističkog formaliste u akcionog-tužioca koji svoje nekadašnje amatersko treniranje džudoa sada primenjuje u situacijama gde može da se izgubi glava i nekako, ubačen u svet za koji do juče nije ni znao da postoji, na velika muda i hrabro srce uspeva da pretekne. Sa svoje strane, Sul je, rekosmo, ćutljivi stoik ali i njegove simpatije prema tipu koga mu je na vrat natovario Seul i koji se od početka kurči sa svojim legalizmom i ima potencijal da mu se usere u godinama pripremanu operaciju, te simpatije on uspe da nam proda dovoljno ubedljivo pa onda i dalje avanture po ulicama Šenjanga prolaze u dobrom raspoloženju.

Film je slikan lepo, i mada ima te uobičajene boljke za modernu digitalnu produkciju sa difuznim svetlom i preovlađujuće žuto-smeđim koloritom na ekranu, pogotovo u enterijeru, noćne scene kineskog grada umeju da budu lepe a i dnevne onda ponude prijatnu oštrinu i bogatiji kolorit. Hyeon i njegov direktor fotografije (trebalo bi da je to Jae-Sik Hong, ali nemam potvrdu) se trude oko kadriranja, pogotovo u eksterijerima gde se grad prikazuje sa dosta hi-tech/ noir šmeka a na svaku scenu neinspirisane, generičke pucnjave (u kojima južnokorejski agenti po pravilu deluju kao da meci ne mogu da ih pogode dok se šmekerski šetaju kroz kišu kuršuma i precizno pogađaju protivnike) ide bar po jedna vrlo solidna sekvenca poštene, radničke i seljačke tuče gde se ljudi časno šaketaju i bacaju jedni druge po inventaru. Yaksha: Ruthless Operations nema nekakvu akciju koju će ljudi da meću u antologije a budući režiseri da je omažiraju u svojim filmovima, ali njemu ne manjka energije i vizuelno je uvek dovoljno čitak.

Ono što film tematski čini makar interesantnim, ako već ne originalnim, je to kad se pokaže da „pravi“ neprijatelji ovde nisu severnokorejski agenti već, naprotiv, Japanci. Štaviše, Hyeonov scenario (napisan u saradnji sa Sang-hoonom Ahnom) spretno radi sa nadevom korejskog nacionalizma i integracionizma i zapravo prikazuje agente dve Koreje kako rade kao neka vrsta avangarde na zbližavanju dve države koje su nekada bile jedna, dok zle japanske agenture zapravo sve vreme riju i rade sve što mogu da preduprede ponovno ujedinjenje. Ovo je, naravno, jedno opšte mesto i kliše, ali je i utemeljeno u i dalje nerazrešenim istočnoazijskim traumama i sećanjima na japansku imperijalnu tiraniju i skoro poluvekovnu okupaciju Koreje, koja je u radovima savremenih korejskih autora očigledno i dalje veća rana od bilo čega što bi imali da zamere režimu u Pjongjangu. I, da li je to fer ili nije, nije na meni da procenjujem, ali Hiroyuki Ikeuchi, koji igra glavnog japanskog špijuna u ovom filmu (i praktično je od Yip Mana specijalizovan za uloge japanskih negativaca u kontinentalnim istočnoazijskim produkcijama) je vrlo dobar i šteta je da nema više prostora da prikaže svoju džudo-ekspertizu.

No, Yaksha: Ruthless Operations se završava jednom optimističnom post-credits sekvencom koja možda ne najavljuje ali svakako PRIŽELJKUJE nastavak u kome bi likovi što smo ih ovde ipak zavoleli morali ponovo da se okupe za još jednu ludu avanturu. I meni to ne bi bilo mrsko. Yaksha: Ruthless Operations nije film nikakve dubine, ne govori bogznašta novo, originalno ili značajno ni unutar žanra ni o, jelte, ljudskom stanju, ali ovo je glatko pripovedan, vizuelno siguran špijunski akcijaš sa nekim simpatičnim glumcima uz koga sam lepo proveo dva sata. I ponekada je to SASVIM dovoljno.

One comment

Ostavite odgovor