Pre neki dan kada sam pisao o Alexu Seguri pomenuo sam da ću sa apetitom ispisati tekst o retkoj prilici u kojoj je on za DC kreirao čitav miniserijal od šest brojeva. Apetit, pak, u ovom slučaju ima sasvim drugi predznak nego kada sam pisao o The Legendary Lynx. The Question: All Along the Watchtower, miniserijal koji je DC izdavao od Decembra prošle do Maja ove godine je kao nekakva studija slučaja koja u visokoj rezoluciji i sa ogromnim nivoom detalja pokazuje šta sve NE treba raditi kada vam daju u ruke kultni lik i uzbudljivi novi kontekst u kome se nalazi čitav DC univerzum.
Segura je, da podsetim, neko ko ima dosta iskustva sa pisanjem stripova, a u DC-ju je već radio u mnogo navrata, ali uglavnom se baveći kraćim formama. Šestodelni miniserijal mu je bila prilika da razigra kreativne mišiće, pogotovo što je ovo bio proverbijalni „low stakes“ projekat, sa likom koji ne spada ni u prvi ni u drugu ligu DC-jevih superheroja već je više neko koga voli uži, upućeniji krug čitalaca i čiji, možda radikalan, možda ekspeimentalan tretman neće izazvati tektonske poremećaje u fandomu i pretnje smrću autorima. Takođe, DC ovde nije žalio talenta pa je Segura za kreativne partnere dobio neke jako dobre profesionalce. Irski crtač Cian Tormey – koji već godinama živi u Valensiji – je s razlogom cenjeno i nagrađivano ime i u ovom trenutku DC-jev ekskluzivac, a na kasnijim epizodama u ovom serijalu pomaže mu takođe briljantni španski crtač Raül Fernandez, diplomac Escola Joso, škole za vizuelne umetnosti i strip u Barseloni, čovek sa već solidnom kilometražom i u Marvelu i u DC-ju. Kolore je za svih šest brojeva radio odlični Filipinac Romulo Fajardo Junior a leterer je bio Willie Schubert.
Ovo je, ako to već iz nabrojanih imena nije bilo jasno, strip PREMIJUM kvaliteta kada je u pitanju produkcija, jedan vrlo siguran, pa i raskošan superherojski spektakl u kome skoro svaka tabla izgleda kao mali čas, jelte, anatomije, eksplozivne akcije u kontekstu ogromne količine kostimiranih likova, autoritativne sinergije crteža i kolora koja strip do nozdrva nabija energijom i moramo DC-ju odati priznanje što nivo kvaliteta drže ovako visokim, čak i u projektima koji su, realno, nevažni. Koliko danas čitalaca ima OZBILJNU investiciju u lika kao što je Question? Možete li bez gledanja u nekakav Wiki da se setite KO je u ovom trenutku uopšte Question, koje mu je civilno ime, otkada igra ovu ulogu? Da je ovo radio Marvel, kladim se da bi serijal crtali mladi, još nedokazani južnoamerički ili istočnoazijski crtači plaćeni trećinu onoga što su dobili Tormey, Fajardo i Fernandez. Šteta je, onda, da je ovakav vizuelni vatromet ispucan na strip koji posrće skoro pa na prvom koraku a onda se do kraja tako strmoglavo stropoštava niz, jelte, nizbrdicu sklopljenu od loših kreativnih odluka, izlizanih klišea i neobjašnjive uredničke indiferentnosti da sam do kraja ovo čitao samo vođen samo svetom kritičarskom dužnošću, stisnutih zuba i malo uplakan što, evo, u 2025. godini neki ljudi uopšte NE KAPIRAJU.
Question je, da podsetimo, jedan od onih likova koje je DC u svoj portfolio dodao početkom osamdesetih kada je ova firma, sa Warnerovim korporacijskim zaleđem, apsorbovala u sebe do tog trenutka već dobrano iznureni Charlton Comics, kompaniju osnovanu 1945. godine i najpoznatiju po tome da je legendarni Steve Ditko u njenom okrilju radio neke od svojih kreativno najrazobručenijih stripova. Ditko je i kreator Questiona, a koji se prvi put pojavio u prvom broju serijala Blue Beetle 1967. godine. Kao što mnogi već znaju, kada je Alan Moore za svoj Watchmen želeo da iskoristi nedavno dobavljene Charlton Comics likove, DC-jevo uredništvo je ovo stopiralo, znajući da će u njegovom stripu neki od ovih likova poginuti. Moore je onda izmaštao sopstveni svet i likove za Watchmen pa je onda Blue Beetle u njegovoj verziji bio Nite Owl, dok je Question postao Rorschach.
Ironija je, naravno, da DANAS niko ne bi ni trepnuo kada biste uredništvu pičovali strip u kome je Question mentalno oboleli kriptofašista a Richard Nixon je i dalje predsednik SAD – gurnuli bi to u neki Elseworlds univerzum, nalepili bi mu Black Label etiketu i rekli vam da terate dalje – ali i to da Question, nakon Watchmena, jedva da se pojavljivao u DC-jevim stripovima. OK, krajem osamdesetih je imao tekući serijal (koji je pisao legendarni Dennis O’Neil), ali posle toga sve se svodilo na gostovanja u tuđim stripovima i VRLO povremene miniserijale.
Veliki preokret u životu maskiranog, jelte, detektiva, bio je momenat kada je DC radio svoje revolucionarno pretumbavanje u maksi-serijalu 52, te davne 2006. i 2007. godine i kada je originalni Question svoju, jelte, štafetu predao mlađoj ženi, bivšoj policijskoj inspektorki po imenu Renee Montoya. Od tada, dakle, gotovo poslednjih dvadeset godina, Montoya – koju je u krimi serijalu Gotham Central pisao Greg Rucka pa je on za nju bio zadužen i tokom serijala 52 – je Question, i mada nije imala mnogo pojavljivanja u sopstvenim stripovima, ona je stalni akter DC-jevih sezonskih krosovera zajedno sa drugim „manje popularnim“ likovima kao što su Detective Chimp ili Blue Devil.
Sa The Question: All Along the Watchtower, dakle, DC je uradio nešto potencijalno zanimljivo. Dolazeći nakon ogromne krize koju su superheroji jedva prebrodili u krosoveru Absolute Power, i kao primer za „All In“ inicijativu koja je ove godine zaštitni znak DC-jevih stripova, The Question: All Along the Watchtower je, makar konceptualno, zamišljen kao strip sa velikim kapacitetom da bude interesantan. Najveći superheroji ovog univerzuma – Supermen, Betmen, Wonder Woman – su naučivši lekcije iz Absolute Power odlučili da nova era superherojisanja mora podrazumevati jedan integralistički pristup pa je nova Liga pravde praktično najveća otkada je koncept „superherojskog tima“ uopšte prisutan u DC-jevim stripovima, sa gotovo svim aktivnim superherojima koji su sada njeni članovi. Watchtower iz naslova je, dakako, veliki satelit u Zemljinoj orbiti gde se nalazi štab ove organizacije a za razliku od ranijih godina gde ste u ovoj stanici tipično imali troje-četvoro, možda desetoro superheroja, u tom momentu aktivnih članova Justice League, sada je on dom, trening centar i baza operacija za stotine kostimiranih heroja.
I pošto je u pitanju praktično grad ispunjen ljudima sa supermoćima čija je dužnost da Zemlju štite od najvećih mogućih pretnji, ima neke logike u tome da ta zajednica mora da ima i svog šefa obezbeđenja, osobu koja će da ide unaokolo, otkriva male probleme i rešava ih pre nego što postanu veliki problemi i generalno bude i šerif i forenzičar i „muscle“ kada je to neophodno.
To da jedan suštinski trećerazredni lik kao što je Question dobije ovakav posao je nešto što će iznenaditi i nju samu ali svo troje iz velike trojke superheroja eksplicitno ponude svoja objašnjenja za to zašto je ona prava žena na pravom mestu, dodatno objasne da se oseća kako na Watchtoweru „nešto kao da nije kako treba“ i, dajući joj u ruke pušku koja prestupnike jednim hicem šalje pravo u zatvor u fantomskoj zoni, puste je da radi svoj posao bez njihovog daljeg uplitanja.
Ovo je, da se razumemo ZDRAV temelj za strip. Minorni lik koji se zatiče sa velikom odgovornošću na plećima, stavljen na čelo malog, interno prilično nekompatibilnog tima, obavešten da je njegovo da se brine o bezbednosti zajednice sastavljene od samih superheroja, to je koncept sa toliko potencijala da je praktično bolno gledati kako ga Segura već od prvog broja ispušta iz ruku i ovaj udara o patos u praktično pornografskom slow motionu.
Ako mi za trenutak dopustite da primetim, ja sam neko ko APSOLUTNO otkida na stripove sa luzerskim protagonistima koje prati teška, mučna prošlost ispunjena krivicom, kajanjem pa i samosažaljenjem i koji, kada dobiju novu šansu, na novom mestu, da krenu maltene od nule i dokažu da je sve ono loše u njihovom dotadašnjem životu bila stvar okolnosti a ne naprosto pitanje njihovog lošeg karaktera i još gorih odluka, shvate da su skoro paralisani i počinju da sumnjaju u sebe iz sve snage i to onda bude jedna interna koliko i eksterna drama. Dakle, The Question: All Along the Watchtower bi trebalo da je praktično pravljen za mene, konstruisan po specifikacijama koje je ispisala moja (duhovna) erekcija i ja sam, statistički, MNOGO spremniji od prosečnog čitaoca da ovom stripu pružim sve šanse da me osvoji čak i kada vidim da stvari idu u sasvim lošem smeru.
Renne Montoya, naravno, već od početka stripa sumnja u sebe i smatra da je ovaj posao dobila greškom, da će vrlo brazo napraviti neki katastrofalni propust, razočarati Supermena, Betmena i Wonder Woman i popiti sramni otkaz. Kada vidi da su joj kao pomoćnici dodeljeni superheroji prilično jake reputacije – Animal Man, oba aktuelna Blue Beetlea – a onda i Batwoman, njena bivša devojka, i jedna neprežaljena veza u njenom životu, a koja je sada tretira sa svom nestrpljivošću i zajedljivim resantimanom prezrene i odbačene ljubavnice, njena nervoza doseže opasne razine. Naravno, baš tada počinje da se dešava serija neobjašnjivih incidenata na stanici i protagonistkinja mora da navigira komplikovani slučaj zavere što preti da razori čitavu superherojsku zajednicu koja tek što se ujedinila, a da istovremeno balansira svoje uzburkane emocije prema Kate Kane (koja je, da se razumemo, zaista jebeno seksi kad je tako besna na nju), i izbori se sa rastućim sindromom samozvanca.
E, sad, kako Alex Segura uspeva da ovako solidno postavljen narativ temeljito razjebe, to treba stati pa gledati i hvatati beleške, da nam se nešto tako nikada ne ponovi.
Već od prvog broja signali su loši, mada je ovo donekle maskirano time što čitava prva epizoda otpada na praktično uvodnu turneju po Watchtoweru i objašnjavanje koncepta, Montoyinog posla itd. DC ovo generalno voli da radi u prvim brojevima stripova koji dolaze posle velikog krosovera, konstruišući često te prve epizode kao smirene, akcije lišene pričaonice u kojima likovi jedni drugima bez žurbe objašnjavaju principe koji će važiti u ovim stripovima do naredne velike promene.
No, problem sa stripovima ovog tipa – zasnovanim na rekonstrukciji tropa kriminalističke i palp proze u potencijalno inspirativnom, glamuroznom superherojskom okruženju a gde će glavna junakinja prepoznati mračne tačke u svom tom glamuru – je što vrlo lako potonu u kliše, pogotovo ako autor nema dovoljno znanja – ili poštovanja – spram glavnog lika.
Renee Montoya, nažalost, ovde dobija najgori mogući kombo nerazumevanja, neznanja i nepoštovanja. Sa jedne strane, Segura je piše oslanjajući se prejako na te njene, jelte, negativne strane. Njen alkoholizam, njena raspala veza sa Kate Kane, sve se ovo izvlači u prvi plan i prenaglašava do mere kada nemate utisak da je luzerstvo i neuspeh ono kako sebe ovaj lik prevashodno vidi, već ta je to ono kako ovaj lik vidi scenarista i da ne ume da je definiše izvan ovih koordinata, koristeći jeftine stereotipe i dajući nam više karikaturu Questiona nego nekakvo smisleno sazrevanje njenog karaktera.
Već sa drugim brojem postaje jasno da Segura i sam misli da je potrebno da Question izmesti iz ove pozicije, ali on njeno „sazrevanje“ i „rast“ vidi kao potpunu transformaciju lika u kojoj Renee Montoya praktično gubi svoj karakter i postaje nešto sasvim drugo. I to ne nešto ZANIMLJIVO sasvim drugo već jedan izlizani kliše akcione heroine u kome nema dubine i umesto nje dobijamo samo reference na njene starije stripove koje će gikovi da prepoznaju i da im to služi umesto karakterizacije.
Ovo ide paralelno sa samim žanrovskim transformisanjem stripa. The Question: All Along the Watchtower počinje kao policijski procedural u kome protagonistkinja ide unaokolo po stanici, priča sa ljudima koji možda nešto znaju jer ih priroda posla stavlja u poziciju posmatrača (na primer barmenka u kafani je Nightshade), pregleda snimke bezbednosnih kamera i naleće na misterije koje kriju kako pretnje za čitavu superherojsku zajednicu tako i za njen intimni život. No, već to da Question u ovom stripu nosi pripijeni, „pravi“ superherojski kostim ispod svog mantila, i hi-tech pušku na leđima sugeriše da ovo neće ZAISTA ostati strip gde su u prvom planu zagonetke, forenzika, dedukcija i psihološki trikovi kojima detektivka rešava najtvrđe slučajeve.
The Question: All Along the Watchtower, dakle, počinje da se raspada po šavovima negde sa drugim brojem kada ovo postaje akcioni narativ i kada priroda „misteriozne“ zavere što preti Watchtoveru bude razotkrivena kao banalni plan trećepozivaca iz stripova o Supermenu da razore superherojsku zajednicu i, uh, pa… ne više od toga. Strip ovde pravi dosta rđavih odluka, oslanjajući se na ansambl prostih, nezanimljivih, malo poznatih likova (ne verujem da je Eradicator ikome u prvih deset omiljenih Supermenovih negativaca) koji se ponašaju suprotno svojim ipak decenijama ustanovljenim karakterizacijama i čiji se plan zasniva na vrlo labavo definisanom principu „kontrole uma“ kojim se „dobri“ superheroji okreću protiv svojih saveznika.
Renee Montoya ovde nema više šta da detektiviše i druga polovina serijala je neprekidni akcioni spektakl u kome se ona bori i protiv superzločinaca i protiv od njihove strane kontrolisanih kolega-superheroja.
I to ispada otprolike onako dobro kako zamišljate da ispada. Question, da podvučemo ako to nije bilo jasno, nije „akcioni“ lik. Njena posebnost unutar DC-jevog univerzuma je u tome da Renee Montoya ima ogromno policijsko iskustvo, razrađen deduktivni um, opsesivnu posvećenost detaljima posla i vrlo malo samopoštovanja za sebe izvan tog posla i svog kostima. Pretvaranje ovog lika u akcionu heroinu nije njeno „sazrevanje“ ili „rast“ već, naprotiv, neshvatanje onog što nju čini naročitom, onog što joj daje identitet i onog zbog čega je ta njena publika voli. To da Montoya u jednom momentu na početku pete epizode ima akcionu scenu u kojoj u direktnoj tuči pobeđuje nekoliko superheroja od kojih bi svaki pojedinačno mogao da je sastavi sa patosom a da i ne pogleda u njenom smeru (Animal Man, Nightshade, oba Blue Beetlea) je, i pored VEOMA dobrog crteža i solidne „režije“ borbe, potpuno lišeno makar i pokušaja da se pokaže da Montoya ovo radi na ime nekakve svoje prefinjene taktičke inteligencije. Ovo je prosto jedna mišićava žena, bez ikakvih moći, koja odlomi od batina ljude u futurističkim oklopima i sa moćima koje podrazumevaju snagu slona ili brzinu pantera, umbrakinezu, teleportovanje, kreiranje čvrstih, materijalnih predmeta od senke. Da je ovo uradila Batwoman, to bilo u skladu sa nekakvom njenom karakterizacijom, ali kada to radi Question, to je naprosto ispunjavanje akcione kvote koju je sebi scenarista zadao iako to nema nikakve veze sa likom i njegovim stvarnim, osobenim kapacitetima.
Da ne budem pogrešno shvaćen kako se, eto, žalim da strip pokazuje ženu koja pobeđuje u tuči i da je to „nerealno“, mislim da je ovde problem to što Segura naprosto ne haje za Montoyu, ne interesuje ga da radi unutar njenog, da ponovim, osobenog kapaciteta i da tu pronađe zanimljiva rešenja nego poseže za najjednostavnijim alatom (akcijom) i računa da će ga crtači izvući. Ta njegova nebriga, pa i nepoštovanje za lik se dalje vidi u ređanju izlizanih ideja i rešenja. Na primer, originalni Question, Vic Sage se ovde pojavljuje kako bi Renee dobila nekakvu „validaciju“ od svog nekadašnjeg mentora, a što, ako mene pitate, samo služi da podvuče to da Segura ne veruje u samu Montoyu i pravi joj „veštačku“ sponu sa tradicijom da bi bila prihvatljivija. Onda pred kraj stripa ona dobija potpuno nepotrebnog psećeg saradnika koji se, sa svojom humorističko-žovijalnom kodifikacijom, niti uklapa u dotadašnji ton stripa niti ima ikakvu stvarnu narativnu funkciju u njemu.
Ali i to je valjda simptom činjenice da je ovo šestodelni strip gde je Segura imao ideja za tri, možda četiri epizode. Otud The Question: All Along the Watchtower ima strahovite probleme sa tempom pripovedanja, sa dugačkim scenama monologa u kojima likovi potanko objašnjavaju stvari koje bi crtež trebalo da pokaže, sa vrlo izlizanim literarnim alatkama kao što je to da glavni negativac ima plan da uništi ceo Watchtower ali radi se o, jelte, spravi koja ima tajmer pa onda naša junakinja mora da se trka sa vremenom, sa izuzetno nedefinisanim moćima kojima taj negativac kontroliše umove „dobrih“ superheroja a koje slabe ili jačaju onako kako scenaristi u tom trenutku treba.
Sve je to dakle žanrovski nekonzistentno, prepuno klišea, pripovedano razvučeno i veoma loše koristi tu svoju premisu o street-level heroju sa zanimljivim karakterom i prošlošću, smeštenim u svemir, među mnogo supermoćnih individua kojima služi kao šef obezbeđenja.
Ali je makar lepo nacrtano, kao što sam pomenuo mada i ovde imam izvesne probleme. Oni su više konceptualnog tipa i, generalno, Tormey i Fernandez pružaju prvoklasnu superherojsku atmosferu i akciju, dajući i nekim prilično zaboravljenim likovima priliku da zablistaju (Morrisonova Bulleteer, recimo). Eradicator i kiborški Supermen, takođe, izgledaju sjajno, sa prenaglašenim „zločinačkim“ aurama i pozama a koje ipak ne idu preko linije karikature. No, sam strip ima problem da definiše stvarnu dramu i konflikt i ovde se akcija često odvija samo da bi zauzela još neku stranu i čitalac često ne ume da kaže šta to u stvari sad eksplodira, odakle naši junaci padaju i gde će završiti i sve se povremeno pretvori samo u ređanje lepih ali ultimativno plitkih slika „akcije“ koja je sama sebi svrha.
No, dobro, crtež i kolor su svakako bolji deo ovog stripa, pa ako volite da vidite glamurozan, energičan superherojski strip koji će vam svojim zapletom i dijalozima dosta snažno testirati strpljivost ali će svaka tabla imati nešto lepo, The Question: All Along the Watchtower je vredan vaše pažnje. Ostali neka ovo preskoče, pogotovo ako vole Renee Montoyu. Kolekcija izlazi za koji dan i na Amazonu je imate ovde.







