Jazz Nedeljom: RuinsZu: Jazzisdead Live

Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.

Ove nedelje se vraćamo proverenim hardkor vrednostima i slušamo album RuinsZu: Jazzisdead Live, kolaboraciju, kako joj i ime kaže, između italijanskih Zu, ili bar njihove polovine i japanskih Ruins, ili bar njihovog, uh, bubnjara, Tatsuye Yoshide. A koji JE Ruins već najmanje dve decenije. Ovo je supergrupa u svakom pogledu osim u onom gde mogu lako da odredim šta tačno ovi ljudi sviraju, pošto su i Zu i Ruins uvek sedeli između nekoliko žanrova, češući se snažno o jazz, ali ne trudeći se da sebi nužno isposluju stalno mesto za stolom i neprikosnovenu poziciju u enciklopediji. Bezbedno je reći da istorija avangardnog džeza ne bi bila potpuna ni bez jedne ni bez druge ekipe.

O Zu sam pisao, ima evo sedamnaest godina a povodom njihovog tadašnjeg nastupa u beogradskom SKC-u, zajedno sa Mikeom Pattonom. Ako ste bili onda se i sećate da je početak koncerta malo i kasnio jer su Pattona domaćini vodali po kafanama, pa se tu malo zarakijalo i on se na posletku na bini pojavio u majici na kojoj je bio Najki simbol ali logo na kome je pisalo „Munze“. Otmeno. Koncert je bio razuzdano dobar ali sam sutradan video gomilu omladine koja je bila izuzetno razočarana što se sa bine nije čulo nešto ipak više nalik Faith No More. Fer. No, Zu su već tada, sa dobrih desetak-jedanaest godina rada iza sebe bili vrela rimska no wave i punk-jazz atrakcija koja je prirodno uskakala u kolaboracije sa kremom avangardne jazz i rock scene i to na globalnom nivou pa su do 2008. godine uspeli da upišu saradnje sa veoma uglednim imenima kao što su Nobukazu Takemura, Han Bennink, Hamid Drake, Ken Vandermark, Mats Gustafsson, Eugene Chadbourne, Damo Suzuki, Fred Lonberg-Holm… Nedugo potom radiće i sa Buzzom Osborneom na albumu Carboniferous na kome se i sam Patton pojavio na par pesama, a Zu su dalje nastavili da postojano snimaju i publikuju nova izdanja, ne onim tempom kojim to improvizatori obično rade – po desetak albuma godišnje – ali dovoljno često da bude jasno da se vatra ne gasi i da se snima onda kada ima šta da se kaže, pokaže, napravi. Bitnija izdanja u poslednjih deceniju i po ubrajaju i album The Left Hand Path gde su sarađivali sa Eugeneom Robinsonom iz Oxbow o kojima sam pisao pretprošle godine povodom njihovog, ispostaviće se poslednjeg albuma Love’s Holiday, a nakon čega je baš Robinson najavio odlazak iz benda pa se bend posle raspao.

Napominjem baš The Left Hand Path jer se tu može govoriti o „rokerskijem“ izdanju Zu, ali ovo je apsolutno bend koji je uprkos električnom basu, nekada električnoj gitari i gomili analogne elektronike u postavi, uvek imao saksofon kao veoma bitnu, pa verovatno i najbitniju stavku u svom zvuku, gde će praktično svi ostali instrumenti imati prevashodno ritmičku, perkusionističu ulogu a saksofon će biti zaslužan za šaranje free frazama po izuvijanom prostoru. Za RuinsZu, dakle, u postavi su baš saksofonista Luca Tommaso Mai i basista Massimo Pupillo i ovo je srž benda koja je tokom godina imala razne druge kolaboracije i eksperimente. Pupillo je pogotovo cele svoje karijere bio blizak jazzu, sarađujući još pre dvadesetak godina sa Giannijem Gebbijom, pa kasnije sa Michaelom Zerangom, Paalom Nilssenom-Loveom, sa Vandermarkom i Gustafssonom, Tonyjem Buckom, Toshinorijem Kondom. Naravno, bilo je tu i saradnji sa avangardistima „električnije“ i „elektronskije“ sorte kao to su bili Oren Ambarchi, Caspar Brotzmann, Alvin Curran…

Sa svoje strane, Mai je radio sa Traum (13), sa Nerve 4tet, sa Udus ali i u gomili različitih bendova koji su bili prepakovane verzije Zu, kao što je recimo Black Engine gde su sarađivali sa Eraldom Bernocchijem.

Nisam siguran šta, pak, da ponovo pišem o Tatsuyi Yoshidi, pošto sam tokom proteklih godina pisao o više izdanja na kojima je legendarni bubnjar demonstrirao da mu ni u sedmoj deceniji života ne manjka inspiracije niti energije. Najpoznatiji po svom mutantnom prog-rok duo-projektu Ruins, Yoshida već četrdeset godina stoji iza ovog imena kao jedini stalni član (i nosilac svetonazora) dok su se na poziciji basiste smenjivali razni ljudi – Hideki Kawamoto, Kazuyoshi Kimoto, Ryuichi Masuda i, najduže od svih, Hisashi Sasaki. No, nemirna duha i još nemirnije ambicije da sarađuje sa mnogim muzičarima u Japanu i izvan njega, Yoshida od 2004. godine radi sam, pod imenom Ruins-alone da bi pre otprilike deceniju i po penzionisao Ruins kao projekat a onda 2016. nakratko u kombinaciju vratio Masudu za nekoliko nastupa.

No, od tada, Yoshida radi šta mu se dopadne pa je upisao saradnje sa progresivnim bendom Koenji Hyakkei, sa Ryoko Ono, Richardom Pinhasom, Risom Takedom, Sarom Wakui, Kazuhisom Uchihashijem, i naravno sa pijanistkinjom Satoko Fujii o čijem sam kvartetu, u kome svira i Yoshida, pisao prošle godine. Yoshida uspeva da svoje vreme podeli između raznih prog-rok projekata, držeći se svoje prve ljubavi (najveća inspiracija za Ruins je, naravno, bio francuski prog sastav Magma i njihov bubnjar Christian Vander), i džeza sa avangardnim naklonom, pa se otud i zatekao u ovoj dobroj kombinaciji sa Zu.

Jazzisdead Live je, kako mu i naslov govori, snimak nastupa ove ekipe na festivalu Jazz is Dead u Torinu pre skoro tačno godinu dana (24. Maja 2024. godine) i ovo je URNEBESNO dobra svirka. Ne pričamo, to je jasno, o slobodno improvizovanom nastupu i nekakvom na licu mesta pravljenom free jazzu već o tvrdom, bučnom sudaru no wavea i progresivnog roka (sa elementima free jazza) koji, kada se stvari pogledaju iz prave perspektive imaju previše zajedničkih elemenata da bi to moglo da se ignoriše.

Naime, oba stila polaze od rokenrola i trude se da dekonstruišu njegove ritam-i-bluz formate, da ubace nove ritmove u kombinaciju, da iskomplikuju metrike koliko god je to moguće, da pronađu harmonska rešenja koja nisu primerena rokenrolu ali koja RADE, da, na kraju krajeva, izvade iz roka sve što mu se može izvaditi a da on i dalje ostane ono što volimo: zapaljiv, kinetički neodoljiv, MIŠIĆAV.

Album onda tako počinje sa dve brutalno efikasne trominutne kardio-vežbe. Gravestone i Speedball su obe kombinacije neparnih ritmova, jazz-rifova preko meljućeg, distorziranog basa i nervoznih bubnjeva, dok saksofon i glasovi izbacuju nemušte fraze i vokalizacije. Obe ove pesme su dekonstruktivne, na ivici destruktivnosti, preteći abrazivne ali i dobrohotno optimistične, pogotovo Speedball koja podseća na Ground-zero ili Naked City sa svojim himničnim strofama i skokovima u sumanute ritmičke vratolomije u refrenu.

Asmodeo je onda više „džezerska“ sa Maijevim bariton-saksofonom koji je otvara meditativnom solažom pre nego što sve ponovo pređe u komplikovanu metriku i mrvljenje basom i bubnjevima. Ima nečeg neodoljivo moćnog u tome kako bend složene ritmove uparuje sa jednostavnim, kompulzivnim temama na saksofonu i bas-gitari i onda iz njih izvlači bravurozne razrade tokom ta tri-četiri minuta koliko kompozicije traju.

Album se do kraja kreće u sasvim predvidivim ali ništa manje uzbudljivim smerovima. La Grande Madre Delle Bestie je praktično noise rock sa saksofonom, Vexoprakta je pank-rokersko čitanje džeza sa vokalima koje je mogao otpevati i Jello Biafra da se zatekao na ovom dejtu, a Burning Stone je maltene grindcore kompresija čitavog ovog projekta u pedesetsedam sekundi posthardkor-punk-funk-jazz-noise-prog-rock rasturanja.

A to je tek pola albuma. Dalje vam dolaze iščašena Hyderomastgroningen, otprilike ono kako bi zvučai Nomeansno da su pred koncerte gutali speed, sa izletima u bluz između iskrivljenih punk-noise fraza. Sanctuary je Magma svirana pri brzini od 300 kilometara na sat, kiša Yoshidinih činela i Pupillo koji distorzirani bas mora da svira praktično kao tamburu da bi mogao da pristigne. Yoshidini vokali zvuče pozitivno dementno tokom celog albuma ali na ovoj pesmi odlaze u opersku karikaturu koja je neodoljiva.

Odmah zatim dolazi Memories Of Zworrisdeh čiju brutalnu bas-bubnjevi kinetiku Mai oplemenjuje zabavnim sintisajzerskim frazama, pa onda ide uletanje u free jazz orbitu sa Muro Torto koja je kao, uh, pa Naked City koji se trude da zvuče kao Gerogerigegege (sa kojima je Yoshida snimio jedan album pre skoro tačno trideset godina). Mai se ovde potpuno detonira, vozeći saksofon-slalom kroz analogne efekte a ostala dvojica ga sačekaju da ispuca ceo šaržer pa opet ulete da se biju. No, Mai se ne da i ovde dobijamo toliko brotzmannovskih vrisaka da će nam potrajati barem do leta.

Umesto da su pesme prema kraju nastupa kraće i svedenije, dobijamo naprotiv, neke od najkomplikovanijih komada u samoj završnici albuma. Mar Glaciale Artico je kao švedski Rock in Opposition bend Samla Mammas Manna (a gde je Yoshida jedno vreme takođe svirao) kada bi ovaj svirao gamelan, spakovana u četiri i po minuta posle kojih nećete znati ni koji je dan, a album zatvara Solar Anus, još jedan ultra-brutalni no wave kardio-trening nakon koga možete slušati publiku kako oduševljeno urla čitav minut. Ko i ne bi…

One comment

Ostavite odgovor