DJ Meho: Bora Đorđević RIP

Bora Đorđević je bio NESNOSAN najmanje poslednjih tridesetpet godina. A Riblja Čorba nije snimila album vredan da se pusti dvaput praktično isto toliko.

Ali Bora Đorđević je pre toga bio najbolji pesnik među rok muzičarima i najbolji rok muzičar među pesnicima bilo u Čačku, bilo u Srbiji, a bogami bilo u Jugoslaviji. Riblja Čorba je bila i ostala najveći rokenrol bend koji je Srbija imala, sa glasom generacije koji niko drugi nije ni umeo, a bogami ni smeo da pusti na isti način i muzikom koja se u prvih nekoliko albuma besprekorno prošetala od ska i nju vejv uticaja, sve do propisnog hevi metala. Niko drugi nije ovako zvučao niti je iko drugi mogao ovako prirodno i lako da spoji najcrnje trenutke najcrnjih noćnih sati kada padate i bauljate po ulici obnevideli od alkohola i potpunog, apsolutnog luzerstva, potpuno sami, PROKLETO sami, sa najširim mogućim prihvatanjem masa širom Jugoslavije i generacija koje su, i pored protesta udruženja boraca i drugih dežurnih čuvara javnog morala, prihvatile Boru Đorđevića i Riblju Čorbu daleko pre nego što je on zaista počeo da proizvodi crowdpleasere poput Avionu slomiću ti krila ili Nemoj da ideš mojom ulicom.

U donjem mikstejpu nećete čuti ni jednu od ove dve pesme, niti ćete u njemu čuti Pogledaj dom svoj anđele, Pravila, pravila, pa čak ni Lutku sa naslovne strane. Time će vam ionako sledećih nedelja i meseci probiti uši sve radio stanice u kojima još rade ljudska bića a ne algoritmi. Donji mikstejp je ono kako Boru Đorđevića (i Mišu Aleksića i Rajka Kojića) JA želim da pamtim, kao rokenrol bend koji je UMEO da napravi balade kao niko drugi ali koji je, kada je rokao, STVARNO rokao. Ko, uostalom želi da ga sahrane uz jebenu Kad hodaš ili Neću da ispadnem životinja? Bora je sam sebi napisao pesmu za pogreb i ona zatvara ovaj mikstejp, cinična, duhovita i RAVNODUŠNA prema svima koji plačete umesto da tresete glavom, lupate nogama i svirate vazdušne gitare uz ove pesme. Nemojte, stvarno nemojte da ispadnete životinja. U negativnom smislu.

Gornju sliku je napravio AI kada mu je data Borina slika kako nasmejan i sed širi ruke pred publikom na koncertu i rečeno mu je da pronađe anđela smrti, mikstejp možete slobodno skinuti ili strimovati sa donjeg linka, a ispod su i moji mali osvrti na svaku pojedinačnu pesmu:

https://mega.nz/file/JStgkaCA#I0dXLlk1qby6Nv0XcOWK_gjGrSe8UqzNN0ZjBIfMHrM

  1. Rock’n’Roll za kućni savet
  2. Ostaću slobodan
  3. Zvezda potkrovlja i suterena
  4. Neke su žene pratile vojnike
  5. Egoista
  6. Volim volim volim volim žene
  7. Slušaj sine, obriši sline
  8. Dva dinara druže
  9. Na zapadu ništa novo
  10. Tu nema boga, nema pravde
  11. Ja ratujem sam
  12. Pekar, lekar, apotekar
  13. Muzičari koji piju
  14. Pobeći negde
  15. Priča o Žiki Živcu
  16. Odlazak u grad
  17. Ravnodušan prema plaču

Evo i mini-komentara na pesme, onako kako sam ih slušao ovom prilikom:

Rock’n’Roll za kućni savet

Čorba je imala, naravno, ekstremnu sreću da je od početka sarađivala sa vrhunskim producentima. Ne znam ko je u ono vreme bio urednik u PGP-u (pretpostavljam da Peca Popović još nije dobio taj posao), ali bend poznat po vrlo „uličnom“, mangupskom izrazu i sirovoj svirci je za prvi album dobio prvorazredan tretman. Enco Lesić je ovaj, drugi singl sa nadolazećeg debi albuma (posle, naravno, Lutke sa naslovne strane) uradio kao ska poskočicu, kačeći se na već popularni trend onog doba i, naravno, rezultat je bila bezobrazna hitčina koja je ODMAH rezonirala sa klincima svih usmerenja, a koja i danas ima prepoznatljivu, jasnu energiju i zvuči bezvremeno iako nisam siguran da današnji petnaestogodišnjaci znaju šta su „tranzistori“ ili „kućni savet“.

Ostaću slobodan

Drugi album Čorbe Lesić je producirao kao više hard rok, „gitarskiju“ ploču, sa Borinim vokalima koji su rađeni „školskije“, sa manje dripačke hrapavosti u izvedbi i jednim zrelijim, iskusnijim zvukom čitavog benda. Kombinacija naglašeno luzerskih, depresivnih meditacija i poletnih manguparija je bila recept za apsolutnu prodornost diljem jugoslovenskog diskografskog tržišta a Ostaću slobodan je praktično prototip mačo-himne sa Vickom Milatovićem koji je vrlo rano usvojio jedan robotski jednostavan i efikasan stil sviranja i naglaskom na zaraznom refrenu što je lansirao stotine hiljada zakletvi među mladim muškarcima o čuvanju svetosti momačkog statusa. Naravno da je zavet prvo prekršio Bora pa posle i svi mi, ali umetnost je umetnost a život je život.

Zvezda potkrovlja i suterena

Već na prvom albumu je Bora umeo da sklopi intrigantnu basnu o sudarima romantičnog i pornografskog, kanališući iskustva (a često i samo maštarije) nebrojenih, mladih, razočaranih muškaraca. Zvezda potkrovlja i suterena bi se danas, strogo uzev, mogla osuditi na ime svoje sugestije da određenu sortu žena treba koristiti kao terapiju, ali ova pesma, vredi pepoznati, ima daleko zdraviju dispoziciju od današnjih toksičnih incel filozofija i dehumanizacije žena koje uz nju dolaze. Naravno, ni malo ne škodi hevi metal erupcija Rajka Kojića na gitari.

Neke su žene pratile vojnike

Gledao sam da izbegavam balade u ovom mikstejpu jer je, nažalost, percepcija Riblje Čorbe kao benda koji piše legendarne balade, pored stadionskih poskočica nalik na Avionu slomiću ti krila, toliko naglašena da se iz vida gubi to koliko je ovo bio vitalan ROK i hard rok bend u svojoj najboljoj fazi. No, neke se pesme naprosto moraju podvući, a Neke su žene pratile vojnike je svakako jedna od njih već na ime svoje po definiciji apsurdističke postavke. Bora ovde peva o odlasku na odsluženje vojnog roka sa gravitasom vojnika koga šalju na Sremski front da pogine, nikada se ne vrati i da mu se groba ne zna. Apsolutno predimenzionirana drama u postavci balansira se perfektnim slikama, refleksijama, inscenacijama (onaj momenat kada kondukter traži karte) pa i posredovanjem ne-vizuelnih elemenata situacije koji je čine još opipljivijom (na primer efekat na vokalu u stihu kojim se mašina zove da paru pusti jače). Stih „Čitav vagon smrdi od prljavih nogu; piletina, pivo, pijani kreteni*“ a koji je izvedan u krešendu u kom učestvuje ceo bend je naprosto potez genija u kome se Borin poetski talenat susreo sa Lesićevim producentskim savršenstvom. Da ova pesma opstaje kroz decenije iako se danas vojni rok služi isključivo dobrovoljno i niko ko nije sasvim lud nikud ne ide vozom svedoči i moje iskustvo sviranja obrade ovog komada u Centralnom zatvoru pre nekih petnaest godina a gde su reakcije naših utamničenih sugrađana bile ekstatične.

* Ovde vredi pomisliti na dve stvari, Prva je da bi već koju godinu kasnije i sam Bora spadao u klasu „pijanih kretena“ koju ovde tako prezirno stavlja na spisak. Druga je naravno to da bi dobar broj onih koji danas oplakuju Boru kao nacionalno blago, da se kojim slučajem ova pesma pojavila u poslednjih par godina, imao strahovito negativnu reakciju na nastavak ovog stiha u kome narator „psuje mater onom pokvarenom bogu“, i tražio povlačenje pesme iz opticaja te svojevrsno kenslovanje autora. Pošto smo se kao nacija, posle pada nenarodnog režima, vratili u naše default, bogobojažljivo agregatno stanje.

Egoista

Danas bismo govorili o narcističkom poremećaju ličnosti, ali Borina kolokvijalna kondenzacija u termin „egoista“ je dovoljno dobra za poetske potrebe. Iako direktno usmerena na kritiku žene (ili žena), ovu pesmu od mizoginije spasava precizno i gotovo naučno disciplinovano opisivanje slučaja u kome se u podstekstu čuje i klasna dimenzija problema. Sa svoje strane, Lesić i ovde bend pokušava da odvuče od spuštanja u čist hevi metal, ali to nije tako lako sa Rajkovim i Bajaginim gitarama koje bombarduju moćnim akordima kao da je uskrs 1941. godine a mi smo još uvek nerazbuđeni Beograd.

Volim volim volim volim žene

Kao jedan od prvih hitova glavnog toka za Čorbu, dakle, pesma koja je probila granice „omladinske“ muzike i postala prepoznatljiva i voljena i među decom i odraslim osobama, Volim volim volim volim žene je jedna od najčešće pogrešno shvaćenih pesama ovog benda. Naime, ovo, ako je poslušate sa dovoljno pažnje, nije mačo himna o jebaču-presretaču sa viškom libida i manjkom romantičnih zabluda, već pesma o onom što bismo danas zvali incelom. Dakle, o mladom muškarcu koji nije dovoljno socijalno uklopljen da bi umeo da ostvari romantičan i puten odnos sa ženom i čiji se nabujali libido onda kanališe na povremeno i patološke načine. U svega nekoliko stihova Đorđević opisuje voajerizam, seksualnu zloupotrebu, fetišizam vezan za ženski veš (koji ima prednost u odnosu na vernost porodici) i zavisnost od pornografije, i baš ni jedan jedini put ne prikazuje realizaciju erotske želje kroz snošaj ili upražnjavanje bilo kakve taktilne aktivnosti sa drugom osobom. Narator ove pesme je društveno izopštena osoba koja bi, da je ova pesma nastala danas, utočište našla u utrobama interneta gde se skupljaju incel mučenici, alt rajt grifteri i trolovi opšte namene da jedni druge hrabre u izvršenju samoubistva. Ovaj je album, naravno, umesto Lesića produirao John McCoy, Gillanov basista jer je PGP, shvatajući da ima zlatnu koku u kokošinjcu odobrio Bori da pozove producenta što je stojao iza u tom trenutku najprodavanijeg albuma na britanskom tržištu. Korišćenje elektonskog doboša pored Vickovog već diskoidnog ritma dalo je ovoj pesmi baš tu komponentu zvuka neophodnu da se napravi iskorak iz rok i hard rok formata i osvoji opšta javnost, a album je onda prodao više od pola miliona kopija.

Slušaj sine, obriši sline

McCoy je producirao i naredni album, Buvlju pijacu, a Slušaj sine, obriši sline je fantastičan susret rokenrola, kvazi-narodnjačkih duvača i kvazioperskog pevanja sa satiričnim teksom koji pakuje omladinski bunt protiv konzervativne gerontokratije sa taman toliko sugerisanog antirežimskog gunđanja da niko ne ode u zatvor ali da se svi lepo provedu.

Dva dinara druže

O ovoj pesmi skoro ništa nema da se kaže a što svi već ne znaju. Napisana dok su glavni članovi benda bili na odsluženju vojnog roka, već je njen tekst postao hit koji se čitao, prepisivao i prepričavao po spavaonama ondašnje JNA. Suviše opora i pokretana kompulzivnim dvočetvrtinskim ritmom, sa gorkim krešendom u refrenu, ovo je jedna od onih pesama gde muškarac sebi pušta na volju da pati IZ SVE SNAGE i optuži odsutnu ženu, sad kad je nema da se brani, da je ona sve kriva, ali interakcija sa „socijalnim slučajem na vratima vecea“ koja svemu daje prefinjeno sociološko i istorijsko utemeljenje je onaj detaljčić koji je čini bezvremenom.

Na zapadu ništa novo

Još jedan mejnstrim megahit sa Mrtve prirode, ova je pesma izazvala brojne negativne reakcije udruženja boraca i drugih struktura povređenih stihovima poput „za ideale ginu budale“ ili „kreteni dižu bune i ginu“. Bora će tek dosta godina kasnije početi da otvoreno kritikuje komunistički, birokratski sistem u Jugoslaviji, tako da je većina ove pesme čista provokacija (uključujući lapidarno korišćenje naslova Remarkovog romana) bez namere da se ide u dubinu, ali to brzo ređanje slika, taj zarazni tempo, hevi metal rifovi i kvazi-ska refren, to je sve savršeno. Kad smo bili treći razred osnovne i trebalo je da izaberemo himnu odeljenja, naš drugar Andrej (koga hip-hop publika pamti po kasnijoj uspešnoj karijeri emsija u bendu Who Is the Best) je predložio ovu pesmu, ali je to, iznenadite se, bilo odbijeno od strane nastavnice.

Tu nema boga, nema pravde

Osmi nervni slom je za mene već album na kome je Čorba potrošila svoju inicijalnu kreativnost i zapala u dekadenciju (mislim, to se desilo već na prethodnom albumu, Istini, sa koje ni jednu pesmu na kraju nisam uvrstio u ovaj mikstejp), pa i ova pesma ima gomilu generičkih stihova i jedan sasvim izlizan sentiment o tome da će narator „otići odavde“. Bori je trebalo mnogo godina da stvarno ode i nastani se u Sloveniji koju je prethodno onoliko pljuvao, no, i pored generičke, tehnički korektne ali nemaštovite produkcije Kornelija Kovača ova pesma je morala da bude ovde jer ima te orijentalne melodije i ritam a i pominje se moje ime. Pa nismo ni mi Turci od (mramora) kamena (i željeza).

Ja ratujem sam

Ja ratujem sam je čist hevi metal i još jedan primer Borinog depresivnog karaktera. U ovoj pesmi (inače korišćenoj da se u filmu Tesna koža signalizuje prelazak uberstresiranog Dimitrija Pantića na tamnu stranu mentalnog zdravlja, i podcrta neusmereni ali urnebesni bunt protiv dehumanizujućeg, birokratizovanog sistema koji gazi male ljude a na vrh izbacuje manipulante i demagoge) on koristi i vrlo jake pa i vrlo telesne metafore (slabići, izdaja od strane rođenog brata, zabijanje noža u vrat) i ne nudi nikakvu nadu, ali visok tempo, moćne metal gitare Kojića i Bajagića, i Borino razjareno pevanje su sve zajedno koktel čiste energije.

Pekar, lekar, apotekar

Još jedan apsolutno savršen mejnstrim-hit sa Mrtve prirode, sa perfektnom poetskom tehnikom ređanja zanimanja koja se uklapaju samo fonetski ali u klasnom i svakom drugom smislu nemaju nikakve veze i podrazumevaju potpuno različite životne puteve, i onda kontrastiranjem rokenrola (otpevanog sa genijalnim glosolalijskim dodavanjem viška slogova) kao jedinog pravog puta. Težak srednjetempaški ritam, geng-vokali celog benda na krajevima stihova, potezanje socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao malograđanskih vrednosti – sve, baš sve je u ovoj pesmi savršeno.

Muzičari koji piju

Kornelije Kovač je na ovom albumu Čorbu upeglao i zvučno približio ukusu masa, ali je songrajting još uvek bio blizu vrhunca. Ova kvazinaslovna pesma je lagani, pitki, možda i plitki panegirik alkoholu koji je, da se razumemo, Bori verovatno erodirao i intelekt i estetiku i na kraju ga lagano ubio, ali brz tempo, kombinacija doo-wop harmonije i čistog ritam i bluz rokanja, sve je to jako šarmantno.

Pobeći negde

Kad pričamo o depresivnim, teskobnim stanjima koja su obeležila veliki deo ranog perioda Riblje Čorbe, Pobeći negde je verovatno najparadigmatičniji komad ikada napisan i snimljen. Stisnuta između veselih, mangupskih pesama bržeg tempa na Mrtvoj prirodi, ovo je pesma koju bi današnji socijalno izolovani klinci što se lože na depresivni, suicidalni blek metal trebalo da prouče i shvate da je neko opisao njihove živote još pre više od četrdeset godina. Bora ovde priča u slikama koje su opscene u svojoj neumoljivoj negativnosti (taksisti gaze golubove, konobari otimaju, kradu, majmuni siluju po ulazima, ja neću da ostanem u gradu), kao i svakoj osobi koja boluje od depresije svejedno mu je da li ga pljuju ili ga ljube (i jedno i drugo je pažnja koju on ZNA da ne zaslužuje), eksplicitno najavljuje samoubistvo (samo nismo očekivali da će ono trajati četrdeset godina i biti izvedeno vinjakom) i sanja o odlasku iz grada. A u koji je, da se razumemo, SAM došao bežeći iz Čačka. Muzički, John McCoy je dobro prepoznao koliko je bend ovde dobro prepisao domaći od Pink Floyda sa svim tim progresivnim harmonijama pa kad krene bluz solo, Rajko Kojić zaista zvuči kao David Gilmoure, a onda sledi frenetična završnica sa psihotičkim vrištanjem. Pa, mislim, i muzika ima dušu.

Priča o Žiki Živcu

Da malo pročistimo uši sledi još jedan komad sa Kovačevog Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju, generička ali vrlo lepo spravljena priča o lokalnom siledžiji zlatnog srca. Bora je ovakve pesme već tada pisao na autopilotu, ali kombinacija pravoverne hevimetal cepačine za koju Rajku i Bajagi više nije trebao John McCoy, zgodno provučene priče o klasnoj sudbini i stihova od kojih će se svako nasmešiti (Kad su u švapskoj hapsili Žiku grozni nemački policajci, Žika se okrete, pljunu i reče „E, policajci, steram vam ga majci“) je ipak neodoljiva.

Odlazak u grad

Odlazak u grad je na Mrtvoj prirodi smeštena samo jednu pesmu nakon Pobeći negde (deli ih Pekar, lekar, apotekar) i priča sasvim suprotnu priču. U njoj mlada žena, zgađena provincijskom malograđanštinom, splektama, stalnim spuštanjem u krugu porodice i nepoštovanjem u zajednici, rešava da (iz Čačka?) zapali za Beograd pa šta joj bog da. Sendvič, malo para i samo par cigareta koje je uspela da ukrade su jedino što ima od „opreme“ za najveću avanturu svog života i mada je najjača emocija koju oseća, naravno, panika („od straha drhti ko prut“), ona ne odustaje. Ova pesma, smeštena tačno na sredinu između energičnog nju vejva (ponovo elektronski doboš dodat preko akustičnog bubnja!) i propisnog hevi metal trpanja (u refrenu gitare kao da sviraju Michael i Rudolf Schenker!) je antidepresiv u zvučnom obliku, mini-odiseja o heroini SOPSTVENE životne priče i putokaz za tolike provincijalce među nama (od kojih neki nismo ni rođeni u provinciji) da bi je trebalo uvrstiti u osnovnoškolsku lektiru.

Ravnodušan prema plaču

Da je Kornelije Kovač sa ovim albumom ipak dao sve od sebe svedoči i njena završna pesma i ona kojom zatvaramo ovaj mikstejp. Ovaj je tekst Bora već imao kao naslovnu pesmu jedne od svojih zbirki poezije a u muzičkom smislu ovo je jedan perfektni future proofing koji vas MOLIM da pustite ovih dana svakoj budaletini koja krene da Boru Đorđevića hvali kao bezgrešnog anđela-mučenika koji nam je dao toliko a mi ga nismo zaslužili. Bora Đorđević u svojim ranim tridesetima je bio depresivan i ciničan, ali je znao da svojim budućim oplakivačima i narikačama pošalje kratku, jasnu i savršenu poruka da mogu da se najedu svih tih govana koja su izasrali jer je on mrtav, beo i RAVNODUŠAN. Pa tako, jedite govna.

2 comments

  1. Ljudima je teško da razdvoje lik i delo, ne samo u Srbiji. Tačno je da Riblja Čorba već decenijama nije objavila pristojan album.

    Doduše, čini mi se da se od drugog Borinog braka naovamo oseti izvesno poboljšanje. Ali ono što je uradio pre toga mu je obezbedilo mesto među najboljim kantautorima Jugoslavije.

    A osamdesetih se sprdao sa sistemom kako niko nije umeo. Iz ove perspektive je to bilo bezazleno, ponekad i smešno, ali je malo njih smelo uradi bilo šta slično…

    Zbog toga se ne slažem sa pošalicom kako je Bora jedini koji je za života ušao u legendu i izašao iz nje…

Ostavite odgovor